Petak (III.)

Vani je već carevala noć. Taj tamnoljubičasti plašt kojim je mrak prekrivao okolinu. Opet je sjedila na svojoj stolici tik do prozora i buljila u tišinu. Kućni je ogrtač zabacila preko koljena. Večeras ju je nakon mnogo godina neka sila podigla iz kreveta. Nakon mnogo godina nije pogledala sina pred san. Samo je zaspala. Čini se da još nije niti ponoć. Taj njegov pogled. Kako da mu pomognem? Jesam li promašaj? Je li problem u meni? Ja nisam majka. Ja sam običan prolaznik. Ne znam pomoći vlastitom sinu. Kako i ne bi bio takav. Sve sam ubila u njemu. Nemam novaca, nemam mu što ponuditi. Kad je školskim ocjenama zaslužio putovanje, nije imao putovnicu. Kad su ga zvali u sportski kamp, nije imao obuću. Kad je poljubio djevojku, doživio je nesreću. I lice mu je blijedilo, i oči su mu tamnile, i duša mu je izbijala iz tijela, prolijevajući se na papir, iz nemoći da se meni povjeri. Je li zaplakao? Ne znam. Je li proklinjao? U njemu već nema života. Pa uvuče dim cigarete. I uvijek sam. I uvijek tih. Zašto mi se ne povjeri? Jesam li toliko zastranila? Kao da nismo bili jedno nekada. Ustane do sudopera i stane brisati pribor i posuđe, samo kako bi odagnala misli. Ova posuda. Njegov mi ju je otac kupio jednom prilikom. A njemu su bile dvije godine. On mu je objesio zdjelu za ručice i stavio ga pred svoje lice, noseći ih prema meni. Male su se šake, uz ispružen jezik, pružile ka mome licu. Nasmiješio se dječji zarazno. A očeva je kosa virila iza njegove glave. Onda ga je otac položio na ramena i poljubio me. Topli su me prsti jedva osjetno dodirivali po kosi. Takvu toplinu, što je tada prostrujala mojim tijelom, nisam nikada više osjetila. Bili smo najsretniji na svijetu. Razmišlja li itko da će sve tako jednostavno i iznenada porušiti? Nestati? Ponovo klone u zvuku svoga glasa što je odzvanjao dubinom razuma, ponavljajući pitanja. Zatim izvadi bilježnicu tvrdih korica i crnog rukopisa te je rastvori na mjestu gdje je stala. Pročitavši pretposljednju priču, ustukne u mislima, pokušavajući prodrijeti u njegov mozak. Prisjeti se toga dana. Dok je čitala posljednje zabilježenu priču, lice joj izmijeni niz emocija obojenih neshvatljivošću i strahom. Ispusti bilježnicu tvrdih korica niz ruke, uz glasan udarac o parket koji je tek zaglušilo ponoćno zvono što je stalo udarati izvana, probijajući gustu maglu sve do njihova doma. Srce joj stane ubrzano lupati, potrči u sobu, otvorivši vrata i ispuštajući usput tihi jecaj, te ugleda tijelo u lokvi krvi kako nepomično leži na podu, u svjetlu mjesečine. Jedino su njegove bijele, širom otvorene oči probijale mrak. Kraj njega je stajao kuhinjski nož. Ona klekne kraj njega, stavljajući mu glavu na koljena i ljubeći mu tešku glavu, nakon toliko godina. I prvi put, nakon toliko godina, njegove su obojene oči spokojno gledale u njeno lice, kao da joj izjavljuje ljubav. Dva su safira još dugo u noć zurila u istu točku.

2 komentara za "Petak (III.)"

  1. Marija
    14/12/2012 at 8:42 am Permalink

    Sjećanje majke na rano djetinstvo njezina sina je dirljivo, onakvo kakvo bi trebalo biti u svakoj obitelji, toplo, jednostavno, a onda iznenada slika postane krvava, furiozna, ledena, konačna. I nema popravka. Neutješna i bezizlazna.Najjača bol svijeta razdire jedno srce.
    A što je najstrašnije, nije to izdvojeni događaj koji se tu i tamo desi, to je tipično, grubo, realno, gotovo svakodnevno. Toliko svakodnevno da ljudi okrenu kanal kada se o tome govori. A rađati djecu postaje najopasnija avantura odgovornog roditelja. Morph, 😉

  2. Alberto Sompis
    16/12/2012 at 4:20 pm Permalink

    Osobito da me ne spriječi smak svijeta dva tjedna prije želim sretne Božić i Novu godinu

    A što je tu osobito?
    Osobito
    je nešto tako različito od nečega da ili ima što drugi nema
    ili nema što drugi ima.

    Osobito je ako vjerujete svemu što drugi kažu
    jer svi uglavnom manje-više lažu.

    Osobito je nešto neobično.
    Osobito, dakle, nije nešto općepoznato i obično.

    Osobito kao vaša osobita žena ipak vaše osobito dijete rodila
    osobito začeto sa osobitim začinom osobitog poštara koji kuca dvaput nakon dvije godine osobite isporuke osobitih ljubavnih pisama osobite doživotne kazne zbog osobitog umorstva osobitih osoba upletenih u osobite ljubavne pustolovine osobito nevjerne vaše žene koja osobito nikad nema vremena pa tako osobito vas nikad nije osobito posjetila.

    Osobito je na granici nemogućeg i slijedi iza izreza: „Vjerovali ili ne,“
    osobito ako se slučaj iz prethodnog stiha nastavi isticanjem: što i nije osobit događaj ako znate da je, prije odlaska u zatvor, osuđenik u trezor banke sperme pohranio svoje gene.

    Osobito je i, recimo, kad osoba preko Interneta ugovori spoj na slijepo sa svojom vlastitom osobitom suprugom, a osobit znak prepoznavanja je osobita crvena ruža na stolu u osobito skupom restoranu gdje
    u tom osobitom braku osobito na kraju platite osobitu zajedničku večeru za njih dvoje.

    Osobito ako imate sreću u nesreći, ali ne i kad se dogodi krah sreće pa vaša osobito velikom ljubavnom pričom
    što završi kao bračna svađa u kojoj leteći tanjuri izgube kompas pa se osobito sudaraju sa vašom glavom.

    Osobito ako sretni svršetak
    postane divan početak
    jer nesretan kraj se redovito događa svakom čovjeku kojem sve po zlu krene.
    Valjda ta činjenica nadahnjuje suvremene
    hiperrealističku umjetnost u sredstvima javnog priopćavanja
    i šund »žuti tisak« što je izričajima preplavilo čovječanstvo užasna uništenja
    i grozomorna stradavanja
    (što znači da je sve ljudska svijest osobita ako ne spomene jezovita razaranja)
    ali i dosadno,
    a zbog čega se rijetko, gotovo nikada, ne kaže nešto naprosto i jedino
    osobito prekrasno te isključivo samo osobito divno

    pa čak ni ako riječ je o prognozi zbivanja pa osobito u alegorijama i metaforama šaljivog stiha za 2013. godinu,
    a da me spriječi smak svijeta, zaželjet ću osobitom Morpheus 15 dva tjedna prije sretne Božić i Nova godinu…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.