Ruže zabodene u srce 18. siječnja

Ja druželjubivi sam mizantrop
– pjevam mačkama i psima.
Ja sam pokvareni filantrop
– obitavam među zvijerima.

I hodam svijetom
tako, sam bez srama.
Igram se planetom,
razgovaram sa zvijezdama.

Ljubujem sa oblacima,
uzimam što Moira pruža;
a iz srca vječno zataknuta
– viri bijela ruža.

Hej, prijatelju! 19. siječnja

Prijatelju!
Možeš li mi pomoći
na leđima pridržati svijet?
Probdijeti sa mnom noći,
usmjeriti ptica let?

Sestro!
Možeš li mi pomoći
na nebu poslagati zvijezde?
Naći lijek samoći,
umiriti bijesne?

Dijete!
Pruži ruke strancu,
otvori srce
na samrti neznancu.

Nastavi put njegov.
I poleti!
Hitaj na vrh svijeta
popraviti krov.

Vidim 3. veljače

Tugu nad nebom, vidim. Plaš siv što kiti svijet. Suze bogova nad mukom svojom, rješenje traže vidim.
Kapi odane u letu, vidim. Traže put do ljepote. Pad na odabranu neznanu, život mole vidim.
Svađu panteona, vidim. Iskre svjetla nude pomoć. Proboj Atonovih zraka juri, sudar s kapi vidim.
I mnoštvo boja, vidim. Nastao je luk sred noći. Božanska ruka stvara lice, sjaj u mraku vidim.
Kapi sretne umiru, vidim. Iskre sretne guta tama. Svijet je spašen pogledom ljubavi, Tebe vidim.

Psihodelična travanj

Kada bijah dječak,
hodao sam preko rijeka
loviti krijesnice kroz mrak;
danas, tu me draga čeka.

Na tren okove skida,
sa patničkog mog zida.
Osvijetljava tamu sjajem u kosi;
druga rijeka sad me nosi.

Kada se u tami raspline
zvuk kreštave tišine,
što urla u mraku
i budi dušu svaku.

Što o tome reći?
Je li radost il’ je tuga?
Usamljenost velikih riječi;
crno-bijela duga.

SKICA: Majka s djetetom 2. lipnja
(kad već ne znam slikati)

Prazna velika soba;
jedna stolica nasred nje.
Majka zamišljena, i dijete
– sve što krasi je.

Tišina, mir, samoća;
majka dijete nježno njiše,
spokojno i zaštićeno
– zar potrebno je više?

Kada sjena prekrije noć 1. rujna

Sunce otvara vrata danu. Zaista je rano. Lijeno ustajem, pomno prateći korake neba. Oblaci sporo putuju. Sjednem na balkon odgonetavajući svijet.
Nije bez smisla ovo jutro; bilježnica i olovka stoje mi u krilu. Nekad davno… U ovo vrijeme prijatelj bi došao pred prag, noseći tešku torbu na leđima. Plavu bi mu kosu mrsio vjetar.
Autobus mamurno prođe ulicom. Tko su ova djeca? Smiju se ovako rano, i bez ikakva razloga. Zastanu u igri tek da svežu tenisice ili se udare u rame. Ne brine ih sutra.
Prezirem ova jutra. Ustajem rano i buljim. U prazno. Samo što ta praznina uvijek bude plijen uspomeni. Kao da mi netko jecajući priča priču, pretvaram se da to nije moj glas.
Starica preko puta otvara svoj trošni prozor. Pušta dašak topline u dom. Što li je njoj u glavi kada promatra onu djecu? Plače li nad izgubljenim ili jednostavno misli da smo to još uvijek mi? Načekat ću se dok i meni vrijeme ne stane…
Ne poznajem ih. Samo se pitam: čeka li ih stara profesorica iz engleskog pred vratima učione? Igraju li se poslije škole kartama i pikulama, trče li za djevojkama? Imaju li i oni vučjaka u svojoj ulici koji ih spremno čeka svaki dan poslije škole; kradu li jabuke u dvorištu čangrizava starca?
Teško ustajem. Osjećam se kao sedamdesetogodišnjak. Bore mi izjedaju dušu, misleći o prošlosti. Susjed se sprema na posao, maše mi. Skupa odrastosmo. Jasno ga vidim. Nema više one voćke koja nam je sakrivala poglede.
Dijete drži majku za ruku. Prvi osmijeh mi izmami jutro; gledam ga kako, ne mareći za poglede, nesmetano i sigurno hoda preko duge. Nasmijan je; kako i ne bi bio? Lebdi plavim nebom, obasjavajući sunce. Vrba me suosjećajno miluje granama, dok preklinjem:
podari mi svoje oči, dijete