Pišem jednoj godini…

 

Iz neonskih štapova ispuštaju se udarci,
po mom umu i tišinu mu u kutu.
Riječi, poput pilule, tope se ponavljajući
za riječi rastočene na mom putu.
Tama juri u mojoj krvi,
čujem njene tihe krikove..
tako su mali i beznadni
al’ uništavaju me unutar utrobe.

Krici su grablje, koje mojim vrtom upravljaju,
vrtom žednim, što za vinom žeđa.
I dok drugi vrtovi glupostima kukaju,
moj vrt se suši, jer ljubav je sve bljeđa.
Mogao bih provesti ostatak svojih dana,
slušajući glazbu Chopinovog proljeća,
i slaviti život za osvajanja i uzimanja,
u ritmu smrti i njenih malčiranja.

Mogao bih mnogo toga reći,
kad se prepustim životu mi smrti.
Kad ogrnem njenog crnog plašta,
a život postane mi mašta.
Jednom.. skoro, to me ubilo,
Jednom prije, bio sam „ ubijeni“,
Jednom poslije, dušu sam ostrugao
da bih riječi, makar pisane..
druge duše pronašao.

Mogao bih, ali više ne želim…
Samo slušati svoju tihu glazbu,
dok polako tamu svoju grlim,
pišući pisma godini jednoj..
jedinoj u životu.
Vjerojatno najgoroj,
koju beskrajno volim..
jer u njoj su moja,
najbolja sjećanja.

Nema komentara za "Pišem jednoj godini…"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.