Pismo

I onda,

kad ugledam tvoj odraz sebe,

u kapi jutarnje rose posljednjeg jutra,

šutjet ću ljubavlju srca.

Šutnja je moj lijek,

lijek od tebe,

lijek od tebe u meni,

što se iznova gleda svojim očima u tvom odrazu sebe,

da vidi što vidjeti hoće,

što hoće da vidjeti može,

dok mi ne iskopaju posmrtnu raku.

Ona će biti samo moja,

mnom ocrtana pravougaona jazbina posmrtnih snova,

ljubavi čovjeka prema zemlji,

iznad sebe,

pod sobom,

u jadnom istruhlom sebi.

 

 

 

4 komentara za "Pismo"

  1. katarinab
    21/10/2017 at 9:42 pm Permalink

    Tarik, lijepa pjesma koja traži da se čita i ponovo čita, jaki i misaoni stihovi što ostavljaju duboki dojam.
    “Ona će biti samo moja,
    mnom ocrtana pravougaona jazbina posmrtnih snova,
    ljubavi čovjeka prema zemlji,”

    Lp!

  2. mirko1
    22/10/2017 at 11:19 am Permalink

    Pročitavši ovo pjesničko djelo u djeliću sekunde vidjeh zemaljskim, dostupnim alatkama “preoran” život. Zagrabljen raznio pa stišao egzistencijalne istine. Ne bih dalje, jer moj doživljaj pjesme možda baš i ne interesira druge čitatelje, ali dodati moram – SJAJNO NAPISANO.
    Pozdrav iz južnog dijela gl.gr.

    P.S.
    Još nisam uspio realizirati obećano. Opravdano. Spriječili su me gosti. Neki su ostali pola ljeta, neki su do kraja oktobra, a onda ću imati više vremena, mira, slobode. U tim vodama me uvijek veselilo upoznavanje ljudi sa istom “valnom dužinom”.

  3. nives
    24/10/2017 at 12:57 pm Permalink

    Šutnja je moj lijek

    Duboka i lijepa je ova pjesma, Tarice.
    Veliki pozdrav:)

  4. branka
    24/10/2017 at 3:30 pm Permalink

    Velika pjesma velikog pjesnika.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.