I onda,
kad ugledam tvoj odraz sebe,
u kapi jutarnje rose posljednjeg jutra,
šutjet ću ljubavlju srca.
Šutnja je moj lijek,
lijek od tebe,
lijek od tebe u meni,
što se iznova gleda svojim očima u tvom odrazu sebe,
da vidi što vidjeti hoće,
što hoće da vidjeti može,
dok mi ne iskopaju posmrtnu raku.
Ona će biti samo moja,
mnom ocrtana pravougaona jazbina posmrtnih snova,
ljubavi čovjeka prema zemlji,
iznad sebe,
pod sobom,
u jadnom istruhlom sebi.
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
21/10/2017 at 9:42 pm Permalink
Tarik, lijepa pjesma koja traži da se čita i ponovo čita, jaki i misaoni stihovi što ostavljaju duboki dojam.
“Ona će biti samo moja,
mnom ocrtana pravougaona jazbina posmrtnih snova,
ljubavi čovjeka prema zemlji,”
Lp!
22/10/2017 at 11:19 am Permalink
Pročitavši ovo pjesničko djelo u djeliću sekunde vidjeh zemaljskim, dostupnim alatkama “preoran” život. Zagrabljen raznio pa stišao egzistencijalne istine. Ne bih dalje, jer moj doživljaj pjesme možda baš i ne interesira druge čitatelje, ali dodati moram – SJAJNO NAPISANO.
Pozdrav iz južnog dijela gl.gr.
P.S.
Još nisam uspio realizirati obećano. Opravdano. Spriječili su me gosti. Neki su ostali pola ljeta, neki su do kraja oktobra, a onda ću imati više vremena, mira, slobode. U tim vodama me uvijek veselilo upoznavanje ljudi sa istom “valnom dužinom”.
24/10/2017 at 12:57 pm Permalink
Šutnja je moj lijek
Duboka i lijepa je ova pjesma, Tarice.
Veliki pozdrav:)
24/10/2017 at 3:30 pm Permalink
Velika pjesma velikog pjesnika.