Nemir me tjera, šalje trnce uzbuđenja mojim leđima, crve nestrpljenja mojim rukama, mrave strasti vhovima grudi. Samo nekoliko riječi noćas su svjedoci moje tuge. Nedostaješ mi. Lomim prste na segmente da prestanu pisati. Lomim riječi na slogove nek izgube značenje. Lomim srce na dvoje. Jedno zdravo neokaljano, nezaraženo čuvam za sebe. Drugo bolesno, omamljeno puštam od sebe, napunjen helijom, krvavi mišić, leti nošem strujama neispunjene strasti. Leti tebi. Prelazi granice spokoja, ruši ograde mira. Da se ispuše utopio bi se u zelenom jezeru spoznaje. Drži ga u visini, možeš li povjerovati, crna magija. Što drugo? Začarao si me svim svojim riječima, oteo mi razum, jer tvoje su riječi zamke, okrutne koliko vesele, tužne koliko smiješne, praznine ostavljaju, emocije snažne.
Razmišljati nije teško, zamišljati nije teško. Teško je pasti sa prokleto ružičastog oblaka mašte na očekivani kameni pod hladnih dvora realnosti, a nema tebe. Maštam. Da je mržnja ljubav voljela bih te vječno. Maštam. Da je ljubav mržnja zaboravila bih tu riječ. Maštala sam. Ima li istine u ovome? Ima li mene u ovome? Svaka riječ sam ja. Svaka riječ je istina, svaka riječ je laz. Pišem evo za sve kamenje na cesti i sve koprive kraj staze. Pišem za sve pregažene blatne lokve i hrpe pijeska. Put je dugačak pa evo jedna floskula za početak, ta jedna za kraj: napravila sam prvi korak.
Pismo … izgubljenima
10 komentara za "Pismo … izgubljenima"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.
Lav
Suzana Marić
julija
26/01/2013 at 4:37 pm Permalink
prelijepo iluzijo…nekako u skladu sa tvojim nickom
da ja znam ovako romantiicno pisati sad bih imao koju god hocu:))))
jako dobro, doista!
pozdrav:)
26/01/2013 at 5:15 pm Permalink
lijepa ispovjed,pozdrav
26/01/2013 at 5:27 pm Permalink
Teško je pasti sa prokleto ružičastog oblaka mašte na očekivani kameni pod hladnih dvora realnosti, a nema tebe
Kada stvarnost zaboli! Pozdrav, predivno pismo.
26/01/2013 at 6:03 pm Permalink
Lomim riječi na slogove nek izgube značenje. Lomim srce na dvoje. Jedno zdravo neokaljano, nezaraženo čuvam za sebe. Drugo bolesno, omamljeno …
– Netko nikada ne poleti na ružičastom oblaku, čuva to svoje realno, razumno srce. A smisao tog racionalnog je upitna. Nema leta, nema boli. Nirvana. Lijep pozdrav 🙂
26/01/2013 at 9:21 pm Permalink
Hvala ekipa
Sani pročitao si me. Moji tekstovi su iluzije, kad mi je dosadno zamislim dramu, kad sam tuzna zamislim srecu, kad sam sretna, zapisem je da me tjesi dok sam tuzna
🙂
26/01/2013 at 10:20 pm Permalink
Ovo mi je kao da si omakla od sebe same…Uistinu napravila prvi korak
26/01/2013 at 10:25 pm Permalink
dobar ti je ovaj prokleto ljubčasti oblak, a ti se zaljubiška ili odljubiška, lol
ali dobro napisano, noć, sfd
26/01/2013 at 10:34 pm Permalink
lol, ah moram vas razocarati, to je samo iluzija trenutka i samo jedno u nizu pisama 😀
26/01/2013 at 10:41 pm Permalink
dobar ti je niz
27/01/2013 at 10:33 am Permalink
Teško je pasti sa prokleto ružičastog oblaka mašte na očekivani kameni pod hladnih dvora realnosti
lijepo Iluzijo, pozdrav !