Čitam riječi nekih nepoznatih pjesnika, što pokreću maštu da stvara u glavi sliku. Prelijepu čini se. Da li je stvarno takva bila u njihovim mislima? Ili je moj mozak iskrivljeno ogledalo pa vidi ono čega nema. U njemu se ogledaju tuđe mašte, šepire poput gordih paunova. Napisah umalo klaunova. Smješkaju se tužno, možda ipak klaunovi, oni u izumiranju što statično stoje ili žongleri sa crnim frakom i bijelom maskom što ih u tren izmjeni. Osmijeh u gorčinu, gorčinu u vedri pogled. Čitam slova u odrazu očiju tvojih i ne vidim ništa doli livada zelenih. Lutam mislima po njima i čekam ljeto da makovi i preslice procvatu, uberem veseli stručak poljskog cvijeća. Izgubih se u prostranstvu dubokih očiju tvojih. Samo uzak pošljunčani put vodi me naprijed. Neka usne tvoje budu putokazi, neka ljube moja ogledala i sve krivine još bolje izobliče da vidim samo osmijehe i svijetlo i nijednu sjenu.