Izmičeš mi polako. Pijesak među rukama. Veliki sam arhitekt graditelj bila, mnoge dvorce prstima u hladnom pijesku sagradila. Gladila sam zidove, zalijevala ih vodom, pravila opkope i mostove. Što sam starija bila, igra je postajala sve ozbiljnija. Dio mene je bio princeza, na vrhu kule čekala. Dio mene je bio vitez što je na konju jahao i lovorike su mu glavu okitile, a oklop je sijao na suncu dok ga je djeva na vrhu pješčane kule čekala. Provalije je prelazio preko mostova od pruđa. Sve dok se nisam jedno jutro probudila, dvorac su srušile kiše, a mostove su odnijele bujice. Igra je kroz prste promakla. Danas mi promičeš poput pijeska mekog i podatnog, onog u pješčanim satovima. Šaka je stisnuta, čvrsto te drži, ali s vremenom nestaje veziva i sve iscuri… pijesak iz šake, dok vrijeme okreće kazaljke sata. Jednom sam se probudila, vjetar je odnio sve barjake od perja. Našla sam nova. Možda nas, kad odeš, spoje opet nove pustolovine.
5 komentara za "Pismo… pijesak"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
30/11/2012 at 12:42 pm Permalink
Tekst jasno oslikava težnju čovjeka za neobičnim,potrebu za snom, za bojama života. Upregnuti u svakidašnje, krećemo se nekakvim ustaljenim, zacrtanim, društveno prihvatljivim stazama i zaboravljamo sanjati.Zaboravljamo na tisuće života koje smo možda, u krugu vremena nekada imali. Ako čovjeku oduzmemo viziju, što on postaje? Lijepe su tvoje vizije i bogate tvoj izraz. 🙂
30/11/2012 at 2:13 pm Permalink
Prelijepa poezija u prozi. Slažem se sa komentarom Marije koja tako studiozno pristupa pjesmi kad je komentira 🙂
30/11/2012 at 2:18 pm Permalink
Lijepo Iluzijo!
Pozdrav
30/11/2012 at 5:15 pm Permalink
otpuhni pijesak i zagrabi opet…
30/11/2012 at 7:30 pm Permalink
Marija je kao i obicno procitala sustinu i malo vise :).
Da je mene netko pitao o cem sam pisala rekla bih o sjecanju na djecje igre, snovima i ljudskoj potrebi da stvara. sve to upakirano u prolaznnost ali i trajnost veza, prijateljskih i ljubavnih.
pozdrav 🙂