Danas je bio onaj dan, lijep i sunčan, još jedan koji sam provela u arhivi snova, među prašnjavim policama noćnih mora, prekrivena sjenama rešetki samoizabranog zatvora. Opet na slobodi, odlučila sam, maloprije, pisati o glazbi što me obavija, poput maglice opojnog parfema bez mirisa i okusa, a opet bogata puninom čulnih doživljaja poznatih, već proživljenih. Promatrajući zimsko sunce kako prerano bježi, ostavlja tragove igre svjetlosti na prozorskim staklima, umornim licima, golim granama i užurbanim ulicama, sjedim na stolici budućnosti i mislim o našem sada. Pišem, a neke riječi me progone kao one nenormalne zmije noćnih mora, dok polako gmižu iz pandorine kutije. Skakućem iz trenutka u trenutak, iz jutra u predvečerje iz predvečerja u noć.
Krasne su noći s tobom. Bogate okusima tvojih usana, mirisima nježnosti, dodirima ljubavi. Noći dovoljno tamne da nas sakriju od svijeta i dovoljno svijetle da nose pohotne poglede, vizije davanja. Pišem ti o svom danu u tvojim očima vječnog zelenila. Znam smijat ćeš mi se, mojoj poluiskrivljenoj realnosti i polukrvavoj maštariji, ali danas pišem gluparije mozga i mudrosti srca. Naravno pjesma iz naslova je nevažna, iako je bila toliko dobra dok sam slušala radio da sam dobila potrebu našvrljati nešto, ali onda si došao ti i čitavo oduševljenje ljepotom koja me okružuje i ispunja  izblijedilo je pred bojama tvog osmjeha.