Ovo nije ljubavno pismo ovo je pismo sjenama.
Reci mi, sjeno, imaš li još snove, ako ih nemaš više sjećaš li se vremena dok si ih imao. Jesu li nestali izgubljeni u magli besmislenosti, bezimenosti, mahnitog bježanja. Reci mi koji je taj odlučujući trenutak kada si digao ruke od svog života i zaključio da je on previše za tebe. U kom trenutku si zaključio da su krv tvoje krvi samo stvari, drveni suveniri na prašnjavim tabletićima u staklenoj vitrini sa zlatnim ručkicama. Kada si uzeo sebi pravo da ih lomiš. Reci mi, silno me zanima kada snovi počnu umirati, a sjene počnu uzimati komad po komad duše. Željela bih da prespavam taj dan i oduprem se orkanu koji kipti u meni. Tračak nade, svjetla vidim. Naziru se mnoga križanja. Nisam baš sigurna u svoje oči u ovom sumraku, ali magla nije toliko gusta. Ispričaj mi priču o jednom izgubljenom u sjenama da ne odaberem njegov put.
Lav
Suzana Marić
julija
06/01/2013 at 7:25 am Permalink
Pretpostavljam da je On/Muškarac .. postao u tvojoj percepciji Sjena i da se obraćaš njemu s pitanjima na koja se očekuje odgovor, iako odgovori ne dolaze jer netko tko sjenom biva više ne poprima obličje ljudskosti te se sve svodi na unutarnje previranje i monolog kojim se volimo pozabaviti …zato su mi pisma dobra. Njima posežeš za emocijama koje se talože u tebi ali i u mnogim tvojim čitateljima koji se mogu poistovjetiti.
Iluzija, lijep pozdrav !
06/01/2013 at 7:44 am Permalink
Perla hvala za komentar 🙂
06/01/2013 at 8:25 am Permalink
Sjeni si dala oblik muškarca, čovjeka koji je izgubio veliki dio sebe, podlegao nagonima, varljivoj zanesenosti, okrenuo leđa svemu što je stvorio; krvi svoje krvi, mesu svoga mesa. Duboka je njegova bol. Razarajuća, ali bol koja razara i sve što mu pruži ruku.
Nema odlučujućeg trenutka. Rubu se približavamo korak po korak, a onda nešto zasmeta vidu. Napisala si dobru lirsku prozu u obliku pisma. Pozdrav Iluzijo 🙂
06/01/2013 at 8:25 am Permalink
digao ruke od svog zivota
dirljivo i zalosno:
da su krv tvoje krvi samo stvari, drveni suveniri na prasnjavim tabeticima u staklenoj vitrini sa zlatnim ruckicama
Lep pozdrav 🙂
06/01/2013 at 9:42 am Permalink
iz ove rasprave sa sobom vidis da njegov put nije ispravan i jos se boris da ga ne sljedis a opet nesto te vuce.pozdrav
06/01/2013 at 12:06 pm Permalink
drago mi je da čitate toliko toga iz ovog pisma.
da, pismo je namijenjeno sjenama iz prošlosti. gledala sam greške koje rade meni dragi ljudi i pitala sam se zašto, jer nisam mogla pitati njih, nisam imala snage. pisma su u jednu ruku otisci bolnih tragova sjećanja. ponekad retrospektiva, ponekad pogled u budućnost, želja da proniknem možebitne posljedice možebitnih odluka. predstavljaju zapis onoga što pecka, na vrhu jezika, a nemam kome izgovoriti, pa da ne vrtim kao pokvareni CD u glavi, zapišem da bih zaboravila i možda oslobodila u tom zaboravu, da bih kasnije čitala i odrastala.
06/01/2013 at 2:07 pm Permalink
Što to imamo skupa, da pišemo o sjenama….
Ljep pozdrav!
06/01/2013 at 5:35 pm Permalink
Stilski odlično odrađeno. Sjene simboliziraju ljude koji su skrenuli, na neki način, sa uobičajenih životnih puteva a ti pokušavaš proniknuti u srž tih skretanja.
Lijep pozdrav!