Pjesma od pitanja

Gospodine, trebam te…
da makneš iz mene ovaj vakuum u srcu,
koji cijelu mene
u neku strašnu dubinu odvući hoće.

Trebam Te, Bože moj,
da izvadiš ovaj kamen
koji mi utrobu muklom težinom pritišće.

Udahnuti želim,
al kao da su sva vrata zatvorena zraku
i ko utopljenik mučim se bez daha.

Tko me gurnu
u ovu mračnu izbu,
dal život to je bio ili čovjek, brat?
Il samu sebe zatvorih iz straha?
Pa sad čučim tu, uplašena, plaha.

I čega točno zapravo se bojim:
sebe ili drugih?
Da nestanem ili da postojim?
Dok šuteći slutim,
da riječ izgovorena
odbit će se od pogleda dahom mraza prekrivena,
koji kaže
da svejedno je dal govorim il šutim.

O kako posljednja osjećam se cijela,
na kraju reda, misli, želja, snage,
tu stojim kao skroz zaboravljena
čekam, na što? Koga?
Tihe pratim dane.

I kad će jednom prestat preguravanja,
i što se ovdje uopće i dijeli?
Bojim se dok čekam, negdje tamo, vani
proći će kraj mene i moj život cijeli.

I on je evo zaboravio na me
pa žuri nekud i bez mene sam,
ni ne primijeti da me u njem nema,
zaboravit na me lako je, to znam.

A Ti Veliki, Ti koji svaki
trun života brižno razmatraš,
Ti koji ni malešno, sitno zrnce praha
u svemiru beskrajnom ne zaboravljaš,
što Ti kažeš Tajno, Ljubavi, Ti Stvorče,
što će sa mnom biti,
da li možda znaš?

Ma ne moraš reći, ni tuga, ni sreća,
ni lijevo, ni desno,
ni svjetlo, ni mrak,
daj mi makar znati, daj mi osjećati,
blizine Tvoje nečujni korak.

Trebam Te Bože,
Gospodine, trebam,
jer mog puta više ne vide se staze,
daj reci riječ, donesi trenutak
u kom ću opet vidjet putokaze.

Ne znam više gdje, ne znam s kim, ni kako
ne znam kuda, ne znam niti što,
tek sigurno znam, više ne mogu ovako,
oprosti tu mi slabost, ne uzmi je za zlo.

Evo i tu pjesmu treba privest kraju,
al kraj je tek praznina što preda mnom stoji,
pa neka kraj ove pjesme od pitanja,
stih triju točaka do u beskraj kroji…

(Iza šutnje, 2004.)

6 komentara za "Pjesma od pitanja"

  1. Marija
    Marija
    07/02/2019 at 8:25 am Permalink

    Malen je čovjek pod zvijezdama, a ipak najveći. Čak i onda kada je neutješan, žalostan i osamljen, kada osjeća da život prolazi kraj njega, a ne s njim. Vrlo lijepa pjesma, Daniela:)

  2. AnjaL
    07/02/2019 at 9:20 am Permalink

    “Ma ne moraš reći, ni tuga, ni sreća,
    ni lijevo, ni desno,
    ni svjetlo, ni mrak,
    daj mi makar znati, daj mi osjećati,
    blizine Tvoje nečujni korak.”

    Jako mi se sviđa pjesma, posebno ovi stihovi. Lp! 🙂

  3. Daniela Bobinski
    Daniela Bobinski
    07/02/2019 at 8:26 pm Permalink

    hvala vam

  4. ENEDIEL
    ENEDIEL
    07/02/2019 at 8:57 pm Permalink

    Tko me gurnu
    u ovu mračnu izbu,
    dal život to je bio ili čovjek, brat?
    Il samu sebe zatvorih iz straha?
    Pa sad čučim tu, uplašena, plaha.
    Lijep pozdrav

  5. Ljerka Varga
    Ljerka Varga
    08/02/2019 at 7:28 pm Permalink

    Ma ne moraš reći, ni tuga, ni sreća,
    ni lijevo, ni desno,
    ni svjetlo, ni mrak,
    daj mi makar znati, daj mi osjećati,
    blizine Tvoje nečujni korak.
    …………………………………………..
    Interesantno da se ovi stihovi ne sviđaju samo meni…jer su jaki…
    L. pozzz

  6. Daniela Bobinski
    Daniela Bobinski
    09/02/2019 at 1:45 pm Permalink

    hvala, drago mi je da vam se sviđa, duboko je proživljena pa je i stih snažan 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.