Pjesma pomirenja

Danas sam položio posljednji ispit. I to s najvišom ocjenom. Bila bi ponosna na mene, znam. Iako nije pretjeran uspjeh, ti bi u njega utkala veličinu i učinila i mene ponosnim. Svejedno, želim reći da tu završava jedna etapa. Tko zna kako si ti? I kako tvoji zaostali ispiti. Uvjerenja sam da si ostala na početku. Ne iz zlobe, već logičkim slijedom. Je li pravo zaista bilo dobar odabir za tvoj razigran duh? Otpočetka sam shvatio da te pretvara u stroj. Hladnu osobu. Verziju Bukowskovljevog „Smrznutog čovjeka“.
Vidiš, prošla je godina, dva mjeseca i osamnaest dana otkad si me ostavila. Ipak te u posljednje vrijeme ne pamtim. Netko me uvjeravao da će nakon godinu dana tvoj lik potpuno nestati. Mrzim kad su ljudi u pravu. Čini li to ovaj svijet toliko predvidljivim? Netko je imao naoko identičnu situaciju poput naše i to je ujedno garancija jednakom slijedu događanja? Misli, emocija, postupaka? To je samo dokaz da nismo bili posebni, kako si znala naglašavati još daleko iza našeg razlaza. Ali, ako te to tješi, nitko nije poseban.
Hej! Više nema gnjeva. Ne razmišljam o tebi pretjerano. Sasvim slučajno, ponekad. U prolazu. Niti me banalnosti više ne podsjećaju na nas. Bio sam uvjeren da ću te često sretati u gradu. Tvoja stanica pored moje. Slučajno smo se vidjeli samo jednom prilikom, sjećaš li se? I to nekoliko dana po prekidu. Vidio sam te kako grabiš terminalom, a ja sam samo prošao, ne obazirući se. Ušao sam u autobus, a ti si kucnula po prozoru, nasmiješivši se onim svojim dobroćudnim osmijehom. Izašao sam i pričali smo svega nekoliko minuta. Rekao sam ti da ne plačem za tobom i neka si ne umišljaš da sam loše. Da se sasvim dobro držim. Odgovorila si kako si to već shvatila i da je iznenađujuće koliko sam snažan. Zatim si hladnokrvno rekla da moraš ići, okrenula se i napustila me. Ja sam propustio svoj autobus koju minutu ranije.
Moju si razigranost, kako bih ja to nazivao, znala prezirati i činila te nesretnom. Eh, da me vidiš danas! Kako bi podnijela novoga mene? Jedva si se nosila sa onim starim. Na našem posljednjem sastanku, sjedili smo u lokalu moga fakulteta, pili smo kavu oboje, a znaš da ja ne pijem kavu, smiješila si mi se opet. Kasnije su me kolegice pitale tko si i zašto me gledaš zaljubljeno. Ja nisam primjetio taj detalj, nikada ne bih ni mogao, ali u takvim opservacijama ženama dajem za pravo moć nad muškarcima i potpuno im vjerujem. Ne, nisam se pitao što ti je, i zašto mučiš samu sebe. Pozvala si me u Španjolsku, a zatim potpuno prekinula kontakt sa mnom. Do tada sam već dovoljno otvrdnuo. Nisi mi draga, ali nisam ni gnjevan.
Odavno ti ne pišem i ne razmišljam o tebi, a kad kažem odavno, ja mislim na nekoliko mjeseci jer je mojem pisanju to davna prošlost. Pa sam pomislio: bilo bi zgodno da štogod izrečem. Znaš li kako bih oslikao svoje trenutno stanje?

Ti i ja
sjedimo za omanjim stolom u kutu
potpuno smo sami u tom hotelskom lokalu
i mladi konobar dobrog engleskog
koji nam je posuđivao otvarač za vino
tvoja loše obojena crvena kosa
vijugavo pleše iznad prevelike čaše
poljskoga piva iza koje se skriva
tvoje dječji nevino lice
i objema rukama držiš čašu
a vani skaču
navijaju i galame
novogodišnja je noć
ipak
mi sami sjedimo i gledamo se
u tišini
pomišljam kako si prekrasna
a ti mi uzimaš ruku
iznad malog stola u kutu
i ružno obojena crvena kosa pleše
i velike su ti oči
a ipak tako tužne
s dva zelena mjeseca
prednji su ti zubi zapeli za usnu
obožavao sam to
premda ti nikad nisam rekao
bilo je nešto anđeoskog u tebi
otišla si u sobu
a ja sam s mladim konobarom
popio nekoliko onih jakih vodki
(sjećaš li se kako si kašljala)
zaspala si
a ja sam ti pisao pjesmu
koja će biti dovršena
nekoliko mjeseci kasnije
kada ćemo i mi već biti dovršeni
ne krivim te
one si mi noći
grcajući u suzama rekla
da sam bio gad i da ne znam iskazati ljubav
a ja sam prvi put nakon djetinjstva
zaista zaplakao

na nasipu uz klupe
još vidim onaj cvijet
naš početak i kasnije naš kraj
možda neku ružu
davno samoniklu
hej djevojko
ne pamtim te više
ali znam
u svijetu aviona
mi smo putovali
na biciklu

4 komentara za "Pjesma pomirenja"

  1. julija
    28/08/2012 at 8:00 pm Permalink

    Prozni dio je odličan, jasne narativnosti koja se ne iscrpljuje na golom iznošenju događaja, nego je obogaćen manjim digresijama koje skladno dopunjuju tekst.
    A pjesma se jednostavno osjeća. Čestitam 🙂

  2. senka.zupan
    28/08/2012 at 8:32 pm Permalink

    pridružujem se Juliji..pjesma je dirljiva iako u njoj nema nijedne riječi koja bi na to ukazivala..a rastanci i pokušaji pomirenja su samo po sebi emotivni…ali svi smo barem jednom u životu proživjeli te ili slične osjećaje pri rastancima, a ti si to izveo na savršen način…bravo!

  3. d.gortan
    28/08/2012 at 10:30 pm Permalink

    Morph… ovo je jako ljubavno… i zrelo napisano. Neki se rastanci zauvijek pamte. I ja sam brojao godine, mjesece i dane. Pozdrav Morph… Bravo!

  4. Kristian Svalina
    29/08/2012 at 2:24 pm Permalink

    Lijepa proza, pjesma, sve…. onako baš od srca…
    LP

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.