Među zidinama tuge nije važno ime,
tek otkucaj mišića punog krvi,
njegov jecaj dok se
pretvara u jeku plača.
Ni izgubljena duša ne nalazi
izlaz iz tog hladnog mraka
dok je prate bubnjevi straha
i prozirna lica prošlosti,
davno, već davno prežaljena.
I plamen u daljini koji doziva,
tek lažna je nada izlaza,
još jedno krivo skretanje u budućnost
što iscrtava slike jada
i piše pjesme nevidljivom tintom sažaljenja.
Poslušaj me, umorni putniče,
ja sam i tvoj tamničar i tvoja zvijezda,
tvoj put za bolje sutra,
opomena prije vječnosti.
Obuci krila nove ljubavi,
skrivena su ispod suhih suza
u kući poluzaborava.
I poleti, samo poleti…
Lav
Suzana Marić
julija
28/01/2013 at 7:55 pm Permalink
bolno lijepa pjesma pippo, izuzetno osjecajna, prepuna ceznje
LP
28/01/2013 at 9:26 pm Permalink
Umorni putnik mora dalje,na krilima nove ljubavi. Bez srama, dalje. Pozdrav!
29/01/2013 at 9:58 am Permalink
Poslušaj me, umorni putniče,
ja sam i tvoj tamničar i tvoja zvijezda,
tvoj put za bolje sutra,
opomena prije vječnosti.
/ Ima jedna gostionica, stara i otrcana. Kad prođem pored nje, nazovem je -Kod umornog putnika. Sad će misaoni proces biti obrnut; sjetit ću se tvojih stihova, posebno ovih prekrasnih, nadahnutih, gore navedenih. 🙂
29/01/2013 at 10:18 am Permalink
Malo sam je zaobišao sinoć, pretužna mi je bila da bi sjela pored tuge moje, ne bi bilo mjesta za mene više, lijepa pjesma, doista je našla put do mene.
Veliki pozdrav.
29/01/2013 at 1:28 pm Permalink
…još jedno krivo skretanje u budućnost….rekla bih da je puno tih krivih sretanja tokom života, ali je najvažinije ono što si zapisao na kraju…poleti, samo poleti… Pozdravljam te osmjehom 🙂 🙂