Pjesnikove zlatne oči

Još kao dijete radosno,
kad god vidjeh polja,
sjetio bih se pjesnika
starog i njegova bola.

Već tada vidjeh se
u stihovima samoće.
Vidjeh kako poljem
tim oči nasmijane kroče.

Livadom šarenom
leti jedan davni san.
Pjesnika starog vidim i
danas-kao mladić tmuran.

Nebo boje vina
jače je no prije.
Nad žitom oblak sivi
stare majke suze lije.

Lelijo moja,gdje si?
Tko bi mog’o znat.
-i moje srce,u tren
zakuca kao zlatan sat.

Uspomena pjesnika živi,
kome god da daš ju.
Marganove oči i dalje
viju se u zlatnom klasju.

12.7.2010.g.

2 komentara za "Pjesnikove zlatne oči"

  1. ENEDIEL
    24/10/2012 at 9:30 pm Permalink

    da nisam pročitala tko je napisao,ne bih znala.Ova je skroz drugačija,
    i po stilu pisanja i temi,ima i rima i priroda, drugi,neki novi ti. lijepo.pozdrav

  2. Marija
    25/10/2012 at 6:10 am Permalink

    Lijepa posveta našem Tadiji. Dok leti, svaki je pjesnik divan. Ne mogu ,a ne sjetiti se Bodlerova Albatrosa vezano uz neke druge pjesnike. Društvo pjesnika je uvijek živo. Dobro ti jutro Morph i 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.