U noćima besanim ja sanjarim.
Snivam skrovitih dubina dragulje,
Prstima nemirnim usmjeravam dim,
Otkidam s neba sunčeve pahulje.
Magla sakriva moju stazu za Rim;
Eto me opet na putu krivulje.
Nesnosnog pitanja riječi još pamtim:
A zar nije moglo trajati dulje?
Ako, bosonog, ja otvorim oči,
Nemoj se plašiti osmijeha moga;
Drugi je ovdje da prkosi noći.
Ružu otkini za dragoga svoga,
Emocije otkrij tek u samoći
I od svijeta skrij svog jedinog boga.
27/04/2012 at 5:39 pm Permalink
Jako lijep sonet.
Sviđa mi se.
LP
27/04/2012 at 6:18 pm Permalink
Ljubav i smrt, dvije najsnažnije sile svijeta. Njima ne bježimo iako bismo možda htjeli.
“A zar nije moglo trajati dulje?” Sonet je skladan, izraz fin. Veliki pozdrav Morph 🙂
27/04/2012 at 9:07 pm Permalink
osjećajna, fina pjesma…
27/04/2012 at 9:52 pm Permalink
Magla skriva moju stazu za Rim;
Eto me opet na putu krivulje….
Svi putevi vode u Rim, metafora smrti
Lep sonet Morphi. Pozdrav:))))
27/04/2012 at 9:54 pm Permalink
Ako, bosonog, ja otvorim oči,
Nemoj se plašiti osmijeha moga;
Drugi je ovdje da prkosi noći.
Odličan sonet.
28/04/2012 at 12:24 pm Permalink
Dobro napisano Morphi!Mislim da ti ni Pippi ne bi nasao zamjerku 🙂
Pozdrav!