Ovo je priča koja se priča i odjekuje u zraku
kroz neraspletivo pletivo ljubavi i smrti
s rukom koja nas miluje i odbacuje
upirući prstom u protok stoljeća i sata –

na grudima zemlje putuju ljudi i djeca
i nose svoje male sudbine i želje srca
kroz spletove misli što šušte u rijeci
od dogođenih istina i laži za spajanja
u ovoj slici pretapanja osjećaja i boja u oku
tek bol i smijeh ispunjavaju povijest
što satkana je iz ljudskog rasadišta –

drvo života izvor je i utočište postojanja
između pakla i raja zemaljsko je čistilište
jauk i suza pokraj oaze sunca i smijeha
ljubav i ljepota pod skutima neba i mijena
naše su bogatstvo i bijeda u zvonu trajanja
preko uma i bezumlja u glazbi, molitvi i kletvi
kroz izorane i pjenušave brazde plova
što nosi mi pogled i zapljuskuje dušu i Brod
šapatom i urlikom vjetra u u kosi i jedrima
dani se rasplinjuju kroz ozarenost i strepnju …

Post scriptum:

Zahvaljujući novim vidicima
drvo života raste i krošnji životu
kroz srce rumeni i cvate zora
s ljubavlju u pjesmi horizonta
do vječnosti smiješka i poljupca
s plamsajem emocija u zjeni …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”