Snjegovi su opet na krajolike pali
i snježni kristali se na suncu blistaju
a moje srce ranjeno još za tobom žali
i stranice prošlosti još mi sjećanja listaju.
Pod čijim se kaputom ruke tvoje griju
i kome sada otresaš pahulje s kose
dok meni dušu ledeni vjetrovi tuge briju
i dok uspomene u sretne dane me nose.
Pamtiš li još vrele poljupce moje
što pokrivali su tvoje smrznuto lice,
naše kestene što na straži ljubavi stoje
i snove što u nebo lete kao ptice.
A sad mi život iznova mećave sprema
i nema tko više da mi mazno zove ime,
od kada tebe u mome zagrljaju nema
ja počeo sam da mrzim i bijele zime.
julija
10/12/2012 at 6:10 am Permalink
Prekrasna ti je pjesma dragi Marko, posebna, draga kao uspomena, kao uramljena slika koju se rado gleda 🙂
10/12/2012 at 7:58 am Permalink
Dirljivo povezuješ novu zimu i prošla zbivanja, a sve ujedinjeno osjećajem sjete i ljubavi. Izdvojit ću stih;
Pod čijim se kaputom ruke tvoje griju
I kome sada otresaš pahulje s kose
Tvoje sjećanje na jednu gestu, pokret koji se ne mijenja, koji uvijek ostaje pokret, gesta jedne osobe bez obzira što se mijenja scena. Lijep pozdrav Marko 🙂 🙂
10/12/2012 at 9:02 am Permalink
Odlično Marko,sjetno, ljubavno i nostalgično ogrnuto zimskim motivima i još u unakrsnoj rimi, kud ćeš bolje 🙂
10/12/2012 at 10:48 am Permalink
..nikoga nema da mazno zove moje ime….ja bih tako voljela da ima netko, ah da ima… pozdrav predragi moj prijatelju. 🙂
10/12/2012 at 5:54 pm Permalink
I kome sada otresaš pahulje s kose
Dok meni dušu ledeni vjetrovi tuge briju
I dok uspomene u sretne dane me nose
Ah uspomene i lijepe i tužne uvijek izazivaju sjetu.Jako lijepo Marko.
10/12/2012 at 6:56 pm Permalink
”Naše kestene što na straži ljubavi stoje
I snova što u nebo lete kao ptice”
ova je tako dobro napisano, skidam i kapu i šal i rukavice, puno pozdrava MG, sfd
10/12/2012 at 7:35 pm Permalink
Puno hvala! Pao snijeg pa rekoh vrijeme je za zimsku poeziju 🙂
Ugodne večernje sate vam želim!