Jutrom sam mladić,
sasvim običan:
trljam oči snene
i proklinjem dan.
Opsujem katkad,
potučem se iz inata,
svađam se sa svijetom;
i na mene urla tata!
Možda previše čitam,
živim u prošlosti san.
Najveća je muka svima
što sam tako ciničan.
I ja se smijem!
I ja djevojke ganjam,
glavu gubim
i ljubav sanjam.
Svejedno,
kada oborim dan,
ništa drugo nisam
doli mladić tmuran.
Sjena mi krasi oči
i bijes me mami.
Pjesmo bešćutna,
u ovome smo sami!
Mrzim boga koji
ovakav svijet je narisao.
Osmijeh?Suze!
I ljubav gubi smisao!
Sklupčan ležim
pokriven svojom boli.
Vječno pitam mjesec:
zašto samo mene boli?
Kada sviće zora
noćna ličnost zna;
zašto jutrom budim se
i kunem novi dan.
12/05/2012 at 2:43 pm Permalink
Slobodan, neovisan o društvenim normama, pomalo buntovan, svoj, normalan. Tako vidim danje lice opisanog mladića. Noć ga vraća u ono vrijeme romantizma kada je čovjek težio individualnosti, a ne krdu, ne plemenu, kada je svako biće bilo svoje, posebno, a opet imalo toliko osjećaja za druge da ga je stanje cijeloga svijeta zaista boljelo.pozdrav Morph 🙂 🙂
14/05/2012 at 8:05 am Permalink
“Pjesmo bešćutna,
u ovome smo sami!”