Podvojena ličnost

Jutrom sam mladić,
sasvim običan:
trljam oči snene
i proklinjem dan.

Opsujem katkad,
potučem se iz inata,
svađam se sa svijetom;
i na mene urla tata!

Možda previše čitam,
živim u prošlosti san.
Najveća je muka svima
što sam tako ciničan.

I ja se smijem!
I ja djevojke ganjam,
glavu gubim
i ljubav sanjam.

Svejedno,
kada oborim dan,
ništa drugo nisam
doli mladić tmuran.

Sjena mi krasi oči
i bijes me mami.
Pjesmo bešćutna,
u ovome smo sami!

Mrzim boga koji
ovakav svijet je narisao.
Osmijeh?Suze!
I ljubav gubi smisao!

Sklupčan ležim
pokriven svojom boli.
Vječno pitam mjesec:
zašto samo mene boli?

Kada sviće zora
noćna ličnost zna;
zašto jutrom budim se
i kunem novi dan.

2 komentara za "Podvojena ličnost"

  1. Marija
    12/05/2012 at 2:43 pm Permalink

    Slobodan, neovisan o društvenim normama, pomalo buntovan, svoj, normalan. Tako vidim danje lice opisanog mladića. Noć ga vraća u ono vrijeme romantizma kada je čovjek težio individualnosti, a ne krdu, ne plemenu, kada je svako biće bilo svoje, posebno, a opet imalo toliko osjećaja za druge da ga je stanje cijeloga svijeta zaista boljelo.pozdrav Morph 🙂 🙂

  2. Nevenka Pupek
    14/05/2012 at 8:05 am Permalink

    “Pjesmo bešćutna,
    u ovome smo sami!”

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.