Traganje za svjetlom

1.

Turkaljevom rodu

Prije milijun ljeta ja sam te čekala

tu, na ovom mjestu,

da te udahnem

u peludu cvijeta poljskoga,

u šumu potoka, u mrklom granju,

u djetinjoj pjesmi, u zibanju.

Traženja na sporednim stazama

udaljila te od mene za milijun ljeta;

potom su nadošle bujice, Zemlja se sručila,

zatvorila sve ulaze otkud je svjetlost dopirala.

Kroz pusta lička polja

otjecalo vrijeme niz ponikve, niz usjeke…

Od staklenih suza izrodila sam ti sinove

za ljubav onoga dana kad si me pronašao,

kroz mene prošao.

Bezimena rijeko,

u zelenom ponoru , gdje liljan mir moj čuva

i nad njim bdije noć od sjena drveća,

otvaram masivna vrata doma svoga sinovima tvojim,

nek iznova glas njihove pjesme orosi žednu Zemlju

i odagna nemani s ognjišta oca tvoga i djeda tvoga.

Nad strmim padinama

gipku pjesmu povjetarac njiše

od peluda cvijeta poljskoga,

od šuma potoka u mrklom granju,

od djetinje pjesme u zibanju.

2.

Kameni svati

U tišini, prema Oltaru,

prema Bogu sve bliže i bliže,

jednostavna poput kapanja vode

u kojemu sve je Smisao i Sklad,

drevnih otaca tragovi živi,

sjena njihovih pećine pune!

Nekome su ovdje svatovi kameni stali-

oživjet ih neće, za milijun ljeta,

dok bude svijeta-

ni sva mudrost ljudska!

3.

Mojsijeva straža

Hrapavu stijenu meko ruke grle.

Bliska poput majčine utrobe,

tajanstvena u času rađanja,

otvaraš vrata mog djetinjstva:

pod rukom ćutim: davne slike titraju po zidu,

tisuće kristala tvore draga lica,

tek nečija srdžba orosi mi oči,

pa se , ko bjegunac, iza Tebe sklanjam,

Oprostiti želim,

ali, od toga sam – manja.

 

4.

Mojsije predvodnik

O, Mojsije, i Ti si došao,

ili si oduvijek ovdje bio

čuvajući tajnu

nevidljivog Boga!

Gore luči, Svjetlo što ne trne.

Sve bliža sam Bogu, a Zemlji sve dalja,

malo uzimajuć, sve to više dajuć,

opiruć se ropstvu slobodnija bivam,

ne imajuć ništa, sve to više imam!

K zdencu života povedi me,

od grijeha da se operem,

O, Mojsije!

 

5.

Kristalna dvorana

U danima tim što se po stropu nižu,

ko rasuta kolajna moje majke,

nježni biseri njene su oči- koralji.

Miču se sjene preda mnom nijeme.

Na šestosedamdeset metara dubine Zemlje,

i isto toliko visine Neba,

vratiti se treba-

neokaljan!

Gospodaru vremena,

u kojemu i ja, evo, promičem poput tračka svjetla,

u danima tegobnim

izbavi me od tame.

 

6.

Deset djevica sa svjetiljkama

Onome,

kome je dano da glas Tvoje pjesme čuje

i onda kade nestanu boje,

kad zvukovi Zemlje utihnu u boli,

taj trave čuje kako kraj njega dišu,

veličinu Neba u svome srcu čuva –

za te i za me,

i onoga što će doći,

posrćući tamo gdje smo i mi pali.

Na svjetlo danje bosih nogu idem,

na svjetlo danje koje vječno nije!

7.

Neka bude

Sedam je dana Stvoritelj

Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti

odredio – Neka bude,

neka spozna!

Ali, oplakat će dan koji je izgubila

i Svjetlo koje je utrnula.

A udahne li kaplju rose s cvijeta gorskoga,

stvorenjima mojim blaga bude li,

u danima nespokojnim

vodit će je Svjetlo.

 

8.

Epilog

I Stvoritelj reče:

– Neka bude Svjetlo!

neka se Zemlja pokloni Nebu,

Planina cvijeću prostre ležaj meki,

pa podno svega

i u visinu svega

SVE PRONAĐE MJESTO!

Napomena: naslovi pjesama su nazivi stalagmita i stalaktita koje su pronalazači tako nazvali, a ja ih samo nježno opjevala u ovoj Poemi…Poema je prevedena na engleski jezik, i objavljena u zbirci pjesama “Čuvari sjećanja”.