Poezija u prozi

Sve što ostalo je svodi se na pokušaj pisanja poezije – iako mi je nježna riječ oteta bolnim udarcem života.

Oljuštena patetika sažima se pod noktima u doticaju tijela kojeg se odričem u posebnim trenucima otuđenosti. Specifične osamljenosti. Polako se odvajam od kosti i mesa. Raskomadana tugom. Svoje grudi poklanjam u bescjenje blagog dodira dahom. Zatreperivši još jednom raskoljena nemirom. Struk i bokove dajem beskućniku. Besplatno udomljenom u želucu mom. Prepone i vlažnost, lovcu na trofej pohote probodena u mračnom kutu prolazne žudnje. Ramena, leđa, zaobljenost muške požude i noge dajem onom koji će me još jednom pregaziti. Snažno za mnom straga posegnuti. Po zidu razmazati.

Usne smjelo nudim ljubavniku s gomilom lascivnih riječi u ustima, prezirući laž sad kad slatkorječivost više ne gutam. Ne pijem mutne riječi. Dlanove i prste predajem u ruke onom koji će me povesti daleko od mene. Dograbiti čvrsto za grumen kose i odvući do postelje zahtijevajući moje oči. Ženu u njima. Izgubljenog pogleda. No oči ne dam nikome jer u njima je još uvijek neprolazno sjećanje. Bezbroj slika koje sam sačuvala u godinama pripadnosti nama. Rapsodija očaravajućih prizora. Svjesna kako nikada nisi progledao u meni dok sam bila nataknuta na tvoje prepone.

Sve što ostalo je svodi se na pokušaj pisanja proze – iako mi je nježna riječ oteta bolnim udarcem života.

*
Silence

6 komentara za "Poezija u prozi"

  1. Jim Corbet
    10/08/2012 at 8:43 am Permalink

    Lijepo i pametno 🙂 jedan dio uvijek treba biti nedjeljiv i samo naš, odlično Perla !

  2. julija
    10/08/2012 at 9:48 am Permalink

    Fino si zaokružila pjesmu, dala joj okvir. Čudan je tvoj pjesnički testament, kao dražba, komadanje jednog erotskog pjesničkoga svijeta. Ostaju sjećanja. Njih želiš neprekidno iznova proživljavati; sjećanja na jednu osebujnu ljubav, sjećanja na sebe samu u vremenu kada je postojala vjera u ljubav.
    Možda bi ipak trebalo na trenutak odmoriti oči.I dati poeziji još jednu šansu u nekoj drugoj životnoj priči. Veliki pozdrav Perlaa.

  3. songfordead
    10/08/2012 at 5:39 pm Permalink

    tekst je ispričan pretužnom pričom, kao da daješ sve dijelove svoga tijela na dražbu, gotovo sve, ostala su samo sjećanja i oči iz nekog drugog vremena, neke druge dimenzije, kada si sretna bila, željela si samo tihi jecaj ljubavi, malo grubosti na ramenu i vrele usne što te griju

    tužno draga Perlita
    želim ti lijep dan
    SFD

  4. sumiko
    11/08/2012 at 12:09 am Permalink

    No oči ne dam nikome jer u njima je još uvijek neprolazno sjećanje. Bezbroj slika koje sam sačuvala u godinama pripadnosti nama.
    pozdrav

  5. blueperlaa
    11/08/2012 at 5:46 am Permalink

    Marija, uvijek dajem poeziji još jednu šansu … samo se postavlja pitanje da li je to obostrano 🙂

    Ljudi, hvala od srca na pažnji. Zgrabite dan !

  6. songfordead
    17/08/2012 at 10:05 pm Permalink

    nemoj me zezati
    svakako da je
    poezija ne bira, ona daje, a mislim da i ti svoje srce i dušu njoj uzvraćaš
    noć lijepu ti želim draga Perlita
    SFD

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.