Jutros ispod proljetnih topola
i starih hrastova,
tek isprepletenih u svježa sjećanja,
u mirisu
tek zagrljenih česmi proslosti,
tebe sam budan usnuo,
omamljen,
i od stigme tvojih poljubaca
i od svakog koraka naše prošlosti…
Ne, nisam pokleknuo čežnjom,
niti ushitom.
Samo mi je želja za tobom
poklonila suze
i onaj predivan osjećaj tebe.
Aljoša
05/04/2017 at 6:44 pm Permalink
Kristijane, jako lijepa i sjetna pjesma. LP
05/04/2017 at 7:31 pm Permalink
Lepo te je opet čitati Kristiane!! Svrati češće! Mnogo pozdrava 🙂
05/04/2017 at 8:48 pm Permalink
Proljetne topole i stari hrastovi. Lijepa slika koja gotovo da nosi i neku simboliku.:)
05/04/2017 at 9:09 pm Permalink
Krasno Kristiane.
Dođi nam opet s Nataly i njenim brodovljem. 🙂
05/04/2017 at 11:36 pm Permalink
Jako lijepo..i slikovito,odlična pjesma,nema te pa te nema i onda odjednom zablistaš 🙂 pozdrav Kristjane!
06/04/2017 at 10:28 am Permalink
“Ne, nisam pokleknuo čežnjom,
niti ushitom.
Samo mi je želja za tobom
poklonila suze
i onaj predivan osjećaj tebe.”
Iako su suze kao poklon, osjećam da blagi osmjeh na licu je zatitro…
Veoma jedinstvenu emociju si u riječi pretočio.
Lijepo.
Pozdrav 🙂
14/04/2017 at 9:18 pm Permalink
emocija do neba
pozz