Pomozite mi

Na moje vene

Pune Zapadom zatrovane krvi

Umjesto pijavica

Slike zavičaja mi stavite

 

Tjeskobu u duši

Sevdalinkom otjerajte

 

S ovom težinom u nogama

I kamenom ispod kojeg izdišem

U Bosnu neću moći stići

Ostaću vječno Zapadom okovana.

 

9 komentara za "Pomozite mi"

  1. julija
    04/09/2012 at 5:06 pm Permalink

    Težak osjećaj spoznaje. Jaka nostalgija lijepo izrečena 🙂

  2. songfordead
    04/09/2012 at 5:24 pm Permalink

    ”S ovom težinom u nogama
    I kamenom ispod kojeg izdišem
    U Bosnu neću moći stići
    Ostaću vječno Zapadom okovana.”

    čeznutljiva pjesma, puno pozdrava, sfd

  3. SAFOS
    04/09/2012 at 5:47 pm Permalink

    Dragi moji, Julija i songfordead, hvala vam najljepša na komentarima!
    Želim vam svako dobro,
    te da i dalje pišete dobru poeziju!
    Vaša Safeta

  4. dragica meyer
    04/09/2012 at 5:53 pm Permalink

    Ja jos imam stare kasete sevdalinki i starogadskih pesama, necu CD, pa nekad pustim kad se uzelim, dok se kasetofon ne pokvari, hahaha
    Jak je tvoj osecaj za domovinom, a put vodi na drugu stranu. Pozdrav Safos 🙂

  5. SAFOS
    04/09/2012 at 7:00 pm Permalink

    Draga Dragice,
    znači… obadvije se liječimo od iste bolesti, i istim “lijekovima”.
    ljbim te puno i srdačno pozdravljam!

  6. mirko
    04/09/2012 at 7:08 pm Permalink

    “Na moje vene
    Pune Zapadom zatrovane krvi”

    Točno je da je zavičaj dio nas. Ne možemo ga stoga iščupati iz duše.

    “Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od 50 godina, vratio u zavičaj, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesa na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem. Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kćer moje starije rodic koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem…” (A.F.AUG.)

    Nije zavičaj više isti, pamtimo ga kakav je bio kad smo otišli, kad smo ga napustili i nosimo neprestano tu sliku. Ali on se mijenjao, zarastao, njegovo lice više nije ono davno lice, i mi spoznamo, vrativši se, da njega zapravo više i nema, već da je on samo u našem srcu i uspomeni. Jedino tu. I nigdje više.

    Netko je rekao: Dom je tamo i sve je tamo gdje nam je lijepo, gdje živimo, gdje su nam djeca došla na svijet, i gdje su odrastala…

    Pozdravljam te, Safos. Želim ti puno optimizma, radosnih dana i godina, te inspiracije za pjesme. 🙂

  7. SAFOS
    04/09/2012 at 9:37 pm Permalink

    Dragi Mirko,
    Hvala ti najljepša na ovako lijepom i opširnom komentaru. U svemu gore navedanom bih se složila, a pogotovo u konstataciji da tog zavičaja kojeg smo ostavili, zapravo, više i nema, da on živi samo u našem sjećanju, u srcu i uspomeni.
    Da, lijepo mi je ovdje, gdje mi je i sin,makar i ne živi više kod mene, ali je tu, bliže mi je nego da sam u zavičaju. Htjela ili ne, polako primam k znanju da je ovo sad moj zavičaj, drugi, ali je mjesto gdje živim i gdje sam sretna i zadovoljna.

    Puno te pozdravljam
    i želim ti sve najbolje!

  8. boba grljusic
    05/09/2012 at 1:33 pm Permalink

    opopljiva nostalgija ,sad kad si je izrekla trebala bi bar za malo biti manja
    pozdrav tebi

  9. SAFOS
    05/09/2012 at 4:04 pm Permalink

    Hvala ti od srca na komentaru,
    draga Bobo!
    Da, polako se mirim s tim… da ću zauvijek ostati u tuđini.
    Puno te pozdravljam!
    Tvoja prijateljica Safeta

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.