Noćas gasim svjetlost žutu
i prepuštam mrak da liječi
srce što zgasne goreći;
noćas ljubim ranu ljutu.
Ja se vraćam svome putu,
ja se vraćam svojoj sreći,
svojoj noći, svojoj riječi
i crnome svom kaputu.
Omiljeni drug moj, sjena,
noću dođe da me sjeti;
tjeram te od svoje česme.
Pitam se, zaboravljena,
hoćeš li još doživjeti
da ti netko piše pjesme.
katarinab
Suzana Marić
Mihaela
19/04/2012 at 10:53 am Permalink
Ja se vraćam svome putu,
ja se vraćam svojoj sreći,
svojoj noći, svojoj riječi
i crnome svom kaputu.
Ponekad je ta tama u koju skrivamo svoje tuge, u koju se sklanjamo od ispitljivih pogleda jedino što blaži, jedino mjesto u kojem se mogu polizati rane, osvijetliti misao, umiriti dah.
Posebno cijenim ritam i dvostruko rimovane stihove pjesme te nenametljivo ponavljanje riječi jer posjeduju zvučnost i melodiju. Pozdrav Morph 🙂
19/04/2012 at 12:01 pm Permalink
Morph, pozdravljam te
kad napišeš ovako lijepu ,mirnu pjesmu u kojoj skriješ tugu ,ja ne vjerujem nikako da je posljednja
19/04/2012 at 1:16 pm Permalink
Predivno nema šta, pozdrav!
19/04/2012 at 6:22 pm Permalink
lijepo napisano
Ja se vraćam svome putu,
ja se vraćam svojoj sreći,
svojoj noći, svojoj riječi
i crnome svom kaputu.
pozdrav
sfd
19/04/2012 at 7:43 pm Permalink
smijem li unijeti malo radosnih vjesti nakon čitanja ovoga soneta pa reći da će joj nijeme hvalospjeve pjevati cvijeće, ako su joj zadrhtale ruke kada je sa tvog izvora odlazila pa putem kojim je prolazila prosipala vodu i polijevala žednu zemlju te tako biljke zalila… a ako je mirno i bez drhtaja prošla tamo kuda se već uputila, e onda…
19/04/2012 at 8:11 pm Permalink
crnom kaputu, razumijem 🙂
20/04/2012 at 7:39 am Permalink
Taj ritam i zvučnost o kojem Marija govori prodrmao me. Uboo. Tresnuo. Pomaknuo s mjesta.
“Pitam se, zaboravljena,
hoćeš li još doživjeti
da ti netko piše pjesme”. Na kraju me ta emocija dotukla. I – nikako ne može naslov ove pjesme ne pustiti korjenje.
Veliki pozdrav, Morph!