Posljednja ljubavna pjesma

Noćas gasim svjetlost žutu
i prepuštam mrak da liječi
srce što zgasne goreći;
noćas ljubim ranu ljutu.

Ja se vraćam svome putu,
ja se vraćam svojoj sreći,
svojoj noći, svojoj riječi
i crnome svom kaputu.

Omiljeni drug moj, sjena,
noću dođe da me sjeti;
tjeram te od svoje česme.

Pitam se, zaboravljena,
hoćeš li još doživjeti
da ti netko piše pjesme.

7 komentara za "Posljednja ljubavna pjesma"

  1. Marija
    19/04/2012 at 10:53 am Permalink

    Ja se vraćam svome putu,
    ja se vraćam svojoj sreći,
    svojoj noći, svojoj riječi
    i crnome svom kaputu.
    Ponekad je ta tama u koju skrivamo svoje tuge, u koju se sklanjamo od ispitljivih pogleda jedino što blaži, jedino mjesto u kojem se mogu polizati rane, osvijetliti misao, umiriti dah.
    Posebno cijenim ritam i dvostruko rimovane stihove pjesme te nenametljivo ponavljanje riječi jer posjeduju zvučnost i melodiju. Pozdrav Morph 🙂

  2. boba grljusic
    19/04/2012 at 12:01 pm Permalink

    Morph, pozdravljam te
    kad napišeš ovako lijepu ,mirnu pjesmu u kojoj skriješ tugu ,ja ne vjerujem nikako da je posljednja

  3. Jim Corbet
    19/04/2012 at 1:16 pm Permalink

    Predivno nema šta, pozdrav!

  4. songfordead
    19/04/2012 at 6:22 pm Permalink

    lijepo napisano

    Ja se vraćam svome putu,
    ja se vraćam svojoj sreći,
    svojoj noći, svojoj riječi
    i crnome svom kaputu.

    pozdrav
    sfd

  5. Alberto Sompis
    19/04/2012 at 7:43 pm Permalink

    smijem li unijeti malo radosnih vjesti nakon čitanja ovoga soneta pa reći da će joj nijeme hvalospjeve pjevati cvijeće, ako su joj zadrhtale ruke kada je sa tvog izvora odlazila pa putem kojim je prolazila prosipala vodu i polijevala žednu zemlju te tako biljke zalila… a ako je mirno i bez drhtaja prošla tamo kuda se već uputila, e onda…

  6. Nevenka Pupek
    19/04/2012 at 8:11 pm Permalink

    crnom kaputu, razumijem 🙂

  7. svjetlost
    20/04/2012 at 7:39 am Permalink

    Taj ritam i zvučnost o kojem Marija govori prodrmao me. Uboo. Tresnuo. Pomaknuo s mjesta.

    “Pitam se, zaboravljena,
    hoćeš li još doživjeti
    da ti netko piše pjesme”. Na kraju me ta emocija dotukla. I – nikako ne može naslov ove pjesme ne pustiti korjenje.

    Veliki pozdrav, Morph!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.