Nebo spušta maglenu zavjesu
Bezuspješno pokrivajući
Još tople tragove ostavljene
Na bijelom bespuću
Prekrivenim bijelim pahuljama
Što padaju cijelu noć.
Meko krzno podrhtava od straha,umora !
Mišići se grče od boli!
Krupne oči, pune nemira i zle slutnje
Gledaju oko sebe,tražeći zaklon
Spas !
U bjesomučnom bijegu, svaki je grm i travka
Oaza života,skrovište,odmorište za ranjeno tijelo.
Zima je neumoljiva. Grize joj vlažne oči, pretvarajući
Suze u bisere, a kapi krvi, što su klizile niz krzno
U rubine neprocjenjive vrijednosti.
Krv kaplje po bijelom tepihu
Stvarajući grimizne cvjetove
Ostavljene kao podsjetnik
Na zlo.
Zrakom se prolomio još jedan hitac
Još jedan krik
Posljednji uzdah.
Suza u oku zaustavljena
Zasjala ,ostala
Na snijegu, u buketu grimiznih cvjetova .