Pred Riakom

Sjenka je skočila iznenada. Vinula se kroz zrak kao zmija, čuo se zvuk koji je sjekao zrak. Na mjesečini je zabljesnula oštrica noža. Tragač se izmakao. Nož mu je zaparao kožu na ramenu. Desnom rukom naglo je podigao nož i osjetio kako njegova oštrica ulazi u meso čovjeka koji ga je napao. Ispružio je ruku i još snažnije zario čelik u meso čovjeka koji se samo skljokao pred njegove noge. Zgrabio je čovjeka za ovratnik kožne bluze i odvukao ga do rasklimanih vrata. Ispustio ga je i dalje oprezno krenuo. Mjesec mu je obasjavao put. Kraj njega je zanjištao privezani konj. Bio je to lijep dorat crvenkastosmeđe dlake i crne grive i repa. Polako šapćući umirujuće riječi približio se konju i pogladio ga je po vratu. Konj se primirio. Tragač ga je odvezao i zajahao njegova gola leđa.

Osjećao se dobro. Više nije morao pješačiti. „Tara, Tara“- razmišljao je-

“ Sada tek počinje prava igra.“

Nakon što je prešao dugačku ulicu, pred njega su istupila dva pješaka naoružana mačevima. Znao je da ne može proći jer nije imao novaca. Mogao bi im ponuditi konja u zamjenu, ali ne vjeruje da bi pristali. Osim toga, nije se htio rastati od svog dorata, svog novostečenog blaga. Nije se želio ni zamjerati ljudima u Riaku i nije želio započeti svađu. Bit će dovoljno da dozna je li Tara još u gradu.

„Dobra noć, dobri ljudi. Glazba se čuje iz grada. Nešto se slavi“ -pitao je nastojeći zvučati ljubazno i vedro.

„Da, slavimo Dan grada“- odvratio je jedan pozorno ga promatrajući. „Plati ulazninu od tri srebrnjaka pa se pridruži veselju.“

Tragač se naoko snuždio:“ Nemam novaca. Sve mi je ostalo kod sestre koja je jučer došla u vaš grad. Kad mi ona vrati novac, odmah ću vam platiti.“

„Žao nam je, ali bez plaćanja nema ulaza.“

„Pa , možete li bar javiti sestri da sam tu, da je čekam, neka dođe po mene?“

„Možemo tek ujutro kada nam dođe smjena. Do tada morate ovdje čekati.“

„Ne bih je htio izgubiti. Što ako pođe drugim putem?“

„Nema drugog puta.“-odvratio je stražar i pošao sa svojim drugom na drugi kraj ulice. Tu su se zaustavili, tiho razgovarali i stalno pogledavali prema Tragaču.

Tragač je privezao konja za jedno suho stablo, umotao se u svoj zečji kaputić i istog trenutka zaspao. Osjećao se posve siguran. Pa čuvali su ga oprezni i čestiti ljudi.

Nije više čuo njihov razgovor, nije čuo ni glazbu koja je dopirala iz grada.

Spavao je čvrstim okrepljujućim snom bez snova.

 

 

3 komentara za "Pred Riakom"

  1. Jim Corbet
    28/02/2013 at 8:52 pm Permalink

    tako je i danas,ako hoćeš u disko moraš platit 🙂 roman ide dalje,nadam se da neće biti puno mrtvih 🙂 pozdrav Tara !

  2. dinko1941
    01/03/2013 at 2:16 pm Permalink

    Dojmila mi se priča, nekako mi je ličila na kaubojska vremena samo bez pištolja. Lijepi pozdrav 🙂

  3. songfordead
    01/03/2013 at 5:09 pm Permalink

    dobro, puno pozdrava, sfd

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.