Preludij

Umor vidljiv, nevidljiv, star, taložen usput i staložen oštar i tvrd dosegao vrh grla i nema kud no van. Uporno nastojiš prikriti ga. Neuspijeh.  Jer on je poput kašlja i ne možeš ga skriti.

Prisiljena si otvoriti usta i progovoriti. Govoriš, a riječi ti se zapliću između udaha i izdaha, kasne, vuku se i rastežu rečenicu poput djčjeg lastiša. Uspijevaš staviti točku.

Dobro je, morala si priznati i olakšati sebe za dio umora jer opasno ti je punio prostor ispod  očiju, sjekao okomito težinom posred čela i pio je sve pitko tvoje prijeteći ti sušom.

Znala si netko te sluša i jasno te čuje, a na putu nikog osim tebe.

Požuriš uronjenih ruku u džepove, uvučene glave u ovratnik jer negdje baš sad moraš stići. Oblačnom danu baš se i ne vesele, a ti… vidiš li oblake iznad sebe?

Ispred tebe more zasjeklo obalu i zašlo u brazgotinu, označilo ti mjesto do kojeg možeš. Zastaješ i odustaješ s osmijehom, pomirena okrećeš se isti čas.

Odjednom si druga, okretom otreseš ono mučno, dugo nošeno. Rasterećuješ ramena, pročišćavaš grlo, znatiželjno se ogledaš oko sebe. Tražila si, što? Vjerojatno odgovor na pitanje jesi li to naglas sama sa sobom govorila.

Tišina. Tišina i kiša. Otvaraš kišobran i pokrivaš prazno do sebe, brižno pazeći da ti ne pokisne.

 

6 komentara za "Preludij"

  1. Antonija Željka Kahlik
    23/03/2012 at 2:04 pm Permalink

    Draga Boba kako me veseli da smo se našle na ovom novom portalu, Bar ću moći uživati u dobroj poeziji. Pozdravljam te od srca.

  2. Marija
    23/03/2012 at 2:40 pm Permalink

    Boba, puno sam čitala, ali ne pamtim da je netko tako dobro oslikao životni umor čovjeka/žene. To obraćanje u drugom licu potencira misao da se slično dešava mnogima.
    “Znala si netko te sluša i jasno te čuje, a na putu nikog osim tebe.” I tog Nikoga brižno pokrivaš kišobranom, gestom beskrajno nježnom, jer On jest, On postoji, on korača kraj tebe, za druge fantazma, za tebe stvaran. I za one koji će upiti užitak ove pjesme. 🙂 🙂

  3. stefi
    23/03/2012 at 11:23 pm Permalink

    Prelijepa pjesma Boba.
    Ispred tebe more zasjeklo obalu i zašlo u brazgotinu, označilo ti mjesto do kojeg možeš. Zastaješ i odustaješ s osmijehom, pomirena okrećeš se isti čas.
    Savršeno mjesto za otresti umor.

  4. svjetlost
    24/03/2012 at 7:56 am Permalink

    Nakon pročitanog teksta udahnuh… i upitah se po tko zna koji put KAKO TO MOŽE BITI DA POSTOJE LJUDI KOJI NITI ČITAJU, NITI IH JE TO IKADA ZANIMALO, NITI JE TO NEŠTO NA ŠTO UOPĆE TREBA OBRAĆATI PAŽNJU (ovdje mislim na prozu i poeziju).
    Ljude toliko jednostavne duhom ne mogu shvatiti, a u trenutku ostati bez teksta pred ovakvom pjesmom – mogu. Svaka čast za ovakav uradak, Boba!

    Veliki pozdrav,
    s.

  5. shadea
    24/03/2012 at 10:22 am Permalink

    Predobro ispisan umor životom,stvarnošću…i zadivljujući trenutak predaje svih briga i boli moru i napajanje novom snagom iz modrih dubina…Divno!
    A kraj me se posebno dojmio u toj praznini koja to nije a koju tako brižljivo čuvaš!
    “Otvaraš kišobran i pokrivaš prazno do sebe, brižno pazeći da ti ne pokisne.”
    Topao pozdrav Boba i želim ti dan osunčan osmjehom!

  6. boba grljušić
    24/03/2012 at 12:54 pm Permalink

    zahvaljujem na svim preljepim komentarima kojim me veselite ,jednako tako bi me veselile i kritike ali vi me ne želite kritizirati ,vodite računa da se ne umislim
    svima pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.