Htjedoh sve odjednom
reći...napisati...ispjevati...
toliko misli, osjećaja, želja
nadanja, snova
toliko riječi kojima bih izrazila
taj uragan u sebi
sve sam htjela, sve u jednom dahu
zastadoh...zanijemiše usne
srce se u grlu steglo
iz svake pore moga postojanja
vrisnu gromoglasna spoznaja
nestade čovjek iz čovjeka
ti si me, oče
učio da su svi ljudi dobri
da je svijet šaren buket dobrostivosti
želio si da kristal bezbrižnosti
bude mi igra s lutkama
htio si da budem svila nježna
ogrnuta svijetom povjerenja
podrške i dobroga
već na prvoj raskrsnici spoznadoh
da najteže je čovjek čovjeku biti
zluradost sam spoznala,
osjetila patnju i bol
u iskri plamičak, srećicu sam hvatala
često svjesna da se već ugasio
prešutio si, oče, da je život minsko polje
da čovjek znade čovjeku nečovjekom biti
pod maskom licemjera se kriti
prepun lomova, pogrešaka i grijeha
prepoznala sam jednoga
moja krvna zrnca su mu smetala
zaboraviti nikad neću tvoje riječi
govorio si i ponavljao često
svijet je zdrava jabuka
a sunce je samo jedno
čovjeka u oči gledaj, dijete
griješit ćeš, život je kurva
navest će te na grijeh
priznaj i oprost zamoli
bit ćeš čovjeku čovjek
a ne sjenka njegova.
Suzana Marić
Marija
Aljoša
14/03/2016 at 10:37 am Permalink
želio si da kristal bezbrižnosti
bude mi igra s lutkama
htio si da budem svila nježna
ogrnuta svijetom povjerenja
podrške i dobroga
Lijep izričaj. Snažan. Neka su nas tako odgajali, djetinjstvo je bilo prekrasno zahvaljujući takvim roditeljima. A život bi ionako pokazao svoje pravo lice. Ipak, mislim, ako se jedan čovjek nasmiješi drugome, već je svijet ljepši. Zato čuvaj srce kakvim ga je otac želio. Lijep pozdrav:)
14/03/2016 at 10:54 am Permalink
Želio je da Život njegovoj djevojčici pruži nježan , čist zagrljaj. Da krene hrabro bez straha i predrasuda.
Ono što je prešutio, dokaz je njegove mudrosti, znao je da neke spoznaje moraš bez njegove pomoći spoznati.
Lijepo si iznjela emociju i poruku.
VP 🙂
14/03/2016 at 10:54 am Permalink
Pjesma prodrma, duboko dirne. Ponovio bih još samo istinu koju je Marija navela u svom komentaru, ali… ne vrijedi ponavljati. Ono što bih još želio reći to je Bravo, Tanya!!! I lijep pozdrav
14/03/2016 at 3:58 pm Permalink
Djecu stitimo koliko god mozemo od svijeta,od zla. Cuvamo ih pod staklenim zvonom, citamo bajke u kojima sve ima sretan zavrsetak.Odrastanje i spoznaja da vise ne zivi u bajkama ,da je stvarnost surova i bolna ,donosi razna rarocaranja.
LP
14/03/2016 at 4:30 pm Permalink
Jako lijepo!
VP:)