– Evo ga! Uzmi ovo. – gurne mi komadić kruha i još manje mesa u ruke.
– Spremi, spremi! Ne jedi sada! Pod halju! – prosikće uznemireno, vukući me užurbano za ruku u njegovu smjeru.

Stajali smo ispod drva masline. Sunce je bilo uobičajeno snažno i znojilo nam lica i tijelo. Ljudi su se uzbuđeno došaptavali, neprestano pogledavajući u istom smjeru. U daljinu nepregledne prašnjave staze. Bilo ih je mnoštvo. Upaljenih lica i nesigurna pogleda. Tada smo uočili njegov lik. Dolazio je u pratnji nekolicine ljudi i djelovao prilično nezainteresirano. Duža svijetla kosa padala je na njegova spuštena ramena koja je pokrivala skromna haljina, kao i ostatak tijela, sve do nogu što su bile pokrivene tek neuglednim sandalama kojima je na jednom stopalu nedostajala prednja kopča, a na drugom tek neprimjetno visio komad slabe kože na predjelu što je podupirao golu petu. Hodao je usporeno, kao da ni ne sluti kako ova gomila čeka upravo njega. Prolazio je drvoredom ljudi što su pokorno spuštali svoje plašljive glave ili, pak, nepomično buljili u njega tražeći uzvraćanje pogleda. On je i dalje činio isto. Rutiniranim korakom sanjivo je gledao u jednu točku, ne obazirući se ni na koga već samo putujući svoj tok. I to je činio tako dobro. Pratitelji su sumnjičavo pogledavali grupu ljudi koja bi, čim bi mistik prošao mimo njih, krenula u njegovu smjeru. Svi su šutjeli. I došaptavanje je iščezlo. Konačno se približio i drvu masline. Primjetim mu izrazito plave oči i osamljen izraz lica. Ruke je držao sklopljene, čini se. Nije se vidjelo ispod spojenih rukava uprljane halje. Bili smo među posljednjima koje je mimoišao, i samim time uđosmo u prvi red pratitelja. Moj me suputnik bojažljivo pogleda, noseći u rukama pletenu košaru pokrivenu grubom maramom. Cijelim je putem brižljivo pogledavao na nju i pazio da mu ne sklizne niz ruke.
Mudrac je staloženo krenuo uzbrdo. I bez glasa, i kao da je sam, i kao da putuje izričito svoj put. I tako je jednostavno svladavao tu blagu strminu da je stečen dojam kako bi se, da to naumi, bez problema uspeo i na najviši vrh ovoga svijeta. Tako je siguran i lak bio njegov korak i čvrsta vjera njegova. Šutke sam pratio gomilu, odgonetavajući zagonetku lakonogog vođe. Kažu da je stigao iz Indije. Tamo je otišao još kao dječak, napustivši vlastiti dom i roditelje. Zamišljam ga, dvadeset godina mlađeg i golobradog, kako istim ovim korakom zamišljen prati skupinu najvećih indijskih mudraca što su hodočastili svijetom u potrazi za novim duhovnim saznanjima. Oni su ga prihvatili poradi njegove inteligencije i svjetlosti kojom je isijavao. Postojala je legenda u Indiji – o njegovu dolasku. Dolasku najmudrijeg od svih dječaka. I oni su ga prihvatili, a u Indiji to ne rade. On je, prije svega, prihvatio njih i izučio njihov nauk, stekao njihovu mudrost, snagu duha i otkrio tajne što ih krije ljudsko tijelo. Ostavio je u Indiji, kao niti jedan stranac prije niti poslije, neizbrisiv trag. Primio je najveća blaga filozofije drevnog istoka, uvidjevši snagu i logiku istog te se vratio prenijeti na vlastiti narod stečene vrijednosti.
Odjednom se zaustavi, navrh brda, okrene mnoštvu, ni ne pridavajući pažnje tolikom broju pratnje, i široko raširi ruke, otkrivši duge prste i velike dlanove. U nekim su kulturama isti znak velikodušnosti, nesebičnosti i bezgraničnog davanja koji odlikuju osobu. Stajali smo neposredno u njegovoj blizini, a prije no što je progovorio, moj suputnik ponizno klekne pred njega i pruži mu onu pletenu košaru, otkrivajući je. I udalji se još poniznije, ne želeći ometati Filozofa. On ni ne pogleda u poklon što mu je stajao pod nogama i obrati se ljudima.
Pričao je dugo. Shvatismo to tek po putanji sunčeva kruga na čistom nebu. Glas mu je bio ugodan i odavao je samouvjerenost, ulijevao sigurnost, bivao nositeljem nade. I nitko nije progovorio usred njegova monologa. Nitko kao da se nije ni pomaknuo. Pogledao bih katkad svoga suputnika. Nije treptao. Gledao je u Filozofa i upijao svaku njegovu riječ. Da je Filozof podigao ruke visoko u zrak i krvnički zaurlao u znak napadanja, vjerujem da se ne bi našla osoba koja ga ne bi pratila u tom pothvatu. Žene su lagano zibale djecu, starice nesvjesno mrdale usnicama prateći mudračeve misli, a kršni muškarci povremeno tražili sumnjivce u gomili. Ali njih nije bilo. Svi su bili iz istog razloga ovdje. Mnoštvo podčinjenih. Umorne i rezignirane duše na stranputici beznađa. A u njemu su vidjeli dio svjetlosti. Što im je i preostalo? Nego da ga podrže i prate. Filozof je poticao ljubav, zajedništvo i mir.
Povikao je konačno. I bilo je poput zavijanja groma. Kaže da osjeća našu glad. Našu bol. Našu tugu. Naše patnje. Našu bijedu! Ali jedino nas zajedništvo spašava. Ne oholost, ne sebičnost, ne nadmenost. Briga za drugoga, do granice postavljanja njegovih osjećaja ispred svojih. Vjera u drugoga. Suosjećanje. Ljubi bližnjega svoga, ponavljao je. To je bilo strano ovom mnoštvu, ali nisu imali izbora. Daj drugome, vratit će ti se dvostruko! Pa pogleda u nekolicinu ljudi šireći blagu napetost. Ne širi mržnju, ljubi drugoga! Lice mu se oboji strogoćom. Solidarnost, tiho izusti. Najednom stane, zatvori oči i sklopi ruke. Svi učine isto, prateći molitvu Filozofa. Zatim podigne košaru i digne je visoko u zrak. Obeća mnoštvu hranu. U njoj su se nalazile tek dvije ribe i pet komada kruha. Filozof prvi ustima primakne komad ribe i kruha što ga je prethodno razlomio. Proslijedi svojim sljedbenicima, a oni učine isto. Košara je krenula kružiti. Suputnik me zabrinuto pogleda. Kako će se ovoliko ljudi nahraniti s nekoliko riba i kruhova? Košara je stigla do nas. U njoj se nalazilo nešto više komada hrane, ali razlomljenih u manje dijelove od prvotnih. Suputnik potajice izvadi iz halje komadić mesa i kruha, primakne ustima i sažvače, gurajući mi košaru u krilo i piljeći u mene nestrpljivo. Ja učinim isto. Izvadim one komade što mi ih je dao pri dolasku Filozofa i prožvačem, proslijedivši dalje do slijepog starca. I tako učini gotovo svaki među mnogobrojnim ljudima, brinući se za onoga do sebe. Naposljetku, košara dođe do Filozofa i njegovih sljedbenika, a on im naredi da se ostaci pokupe.

I tako mudrac s dvije ribe i pet kruhova nahrani nepregledno i gladno mnoštvo. A ja sam bio svjedok toga čuda.