Da li ste već tu priču čuli?
Bio je dvadeset i osmi juli,
san nije slušao noć…
Gradacu, izvini ja morao sam poć’Zato tebi dajem sad stihove ove
ipak nije mala svar preskočiti snove,
a da, ona ih je preskočila
na balkončiću budna prenoćila.

Tako je krenuo taj dan,
sunčan, muzikalan i rasčupan.
Ti si grade bio mali kraj svijeta,
dok razglednica u oku ranim jutrom šeta.

Prolazile su minute, sati.
Kako? Eh, ko će ga znati.

Vrijeme su bile one ribe sitne,
pogled sa mola na boje koloritne
i jedva čujno lupkanje,
dok hodaš, japanki za cupkanje.

Podne nosi i nove trenutke,
neke poze i za slikanje male kutke.
No nije samo fotograf slikao,
dan za pamćenje već je nikao.

Onda plaža i valova šum,
oh kako rasterete um,
dok čekaš da vlasi kose moru pokloni,
barem na tren, čitav svijet se skloni.

Predvečer dođe, zaprijeti da zastane,
vrijeme opet igra igre, minute rasplesane,
zapitaš samog sebe gdje si,
a ona neke grudvice od mesa mijesi.

Kakva je to večera bila,
na sit stomak bi želju za glađu probudila,
pa dao bih sve samo da prestane,
samo da vrijeme malo zastane.

Na kraju uz sitan korak
ostavih taj divni sokak,
osatvih al u sjećanju,
na školjku, na minute, na nju…

Eto Gradacu, sretan mi nek’ si,
da ti se opet neka subota desi,
ja ću čuvati te slike, te ljepote…
Eto priznao sam ti zašto volim subote.