Između dodira pod mekim prstima lažnosti, toplog dlana neiskrene brižnosti – uvijek biram hladan udarac postojane bezosjećajnosti. Sirovu istinu lišenu slatkorječivosti. Hranim se mrvicama stvarnih, žilavih riječi umjesto raskošnom gozbom lažne pripadnosti čovjeku od leda. Osvojena jednim zadržanim pogledom. Dodirom grube realnosti.
Uzmičem svijesti kako je dovoljno zadovoljiti masu mutnog pogleda, stavljajući na obraz krinku iskrivljenog osmijeha. Ne želim biti dio kolektivne zablude lažnih sretnika, obmanjujući ponajviše sebe. Više mi pristaje posjekotina na leđima, otvorena rana u očima, no puni prsti i usne neistina. Stoga se i krećem samim rubom ponora. Prognana.
*
Silence
Mihaela
Marija
boba grljusic
24/08/2012 at 8:23 am Permalink
Presnažno, sa porukom duše koja samo istinom obitava 🙂
24/08/2012 at 9:18 am Permalink
Između dodira pod mekim prstima lažnosti, toplog dlana neiskrene brižnosti – uvijek biram hladan udarac postojane bezosjećajnosti.
Loše iskustvo napisalo je ovaj tekst.Ponekad treba udariti nosom, a onda naučiti. Veliki pozdrav Perlaa 🙂
24/08/2012 at 9:58 am Permalink
Perlita…rasturaš riječima…naklon!
♥ila
24/08/2012 at 12:52 pm Permalink
jaka pjesma! pozdrav
24/08/2012 at 1:16 pm Permalink
“gozbom lažne pripadnosti čovjeku od leda”
24/08/2012 at 3:44 pm Permalink
Ne želim biti dio kolektivne zablude lažnih sretnika, obmanjujući ponajviše sebe
mnogo Perlo iskrenosti,zvučnih riječi….oduševljeno sam progutala ovaj tekst
pozdrav♥
24/08/2012 at 5:18 pm Permalink
zajecaj draga prijateljice, čekam te na uglu čeznutljive ulice, pogledi nam ne moraju biti vedri i brižni, ali sa istinom putujemo kroz čudne tunele života, zaiskri li lampa stara u kutu trošne prostorije, neka, jer putovanje je ponekad teško, dovoljna je misao bistrine i kaplja veselja ali one od srca i zaiskrit će radost prosjaka i njegove sramežljive susjede u jednoj maloj državici koja pazi na duše koje ponekad zavrludaju u toranj gdje su trošne stepenice
draga Perlita, znaš da ja drugačije ne znam komentirati, pa se nadam da ti se ovo sviđa
ugodnu i prohladnu noć ti želim
songfordead
24/08/2012 at 6:50 pm Permalink
“Stoga se i krećem samim rubom ponora” Ovdje je ljudski odabir iskušenje kretanja nad ambisom… kao Odluka, kao Stav, kao Prkos zlom, dvoličnom, ironičnom, čovjeku, Takozvane ljudske slobode paralela. Hoću! Ali to HOĆU nije ljudske slobode odjek, to je odjek gnjeva. Hoću radije sam(a) sebe dotući… kad ja i kako ja “hoću” jer mi je pun kufer “dodira pod mekim prstima lažnosti, toplog dlana neiskrene brižnosti… bezosjećajnosti”. “Hoću jer je ljepša sirova istina lišena slatkorječivosti”, atom “stvarnih žilavih riječi umjesto raskošnom gozbom lažne pripadnosti čovjeku od leda”.
U traženju podobro potonutog života iskrenosti, kao i svih vrijednosti bez kojih nova svijest formira tzv. nadsvijest udaljenu od ljubavi, čovjek koji se osjeća pripadnikom ljudske vrste, a ista izumire, zblanut je, razočaran, rastrgan, izgubio je kompas. Iako hod rubom ponora nije varijanta kojom se vraćaju kazaljke unatrag i stiže svijet bez “kolektivne zablude lažnih sretnika”, on se poput artiste njiše na konopcu umjesto da udari ili šakom od stol, ili tri puta čelom o bijeli tvrdi zid i izbroji do deset. Točno je da valja (nama) preko rijeke, ali je točno i to da je od svega najispravnije ISKORISTITI POSTOJANJE NAČINOM KOREKCIJE NAŠEG ODNOSA PREMA…
Veliki pozdrav, Perla. A sad se 🙂 ovim mojim iz rukava nabacanih rečenica.
I oprosti što te do grla zaguših.
24/08/2012 at 7:24 pm Permalink
Jako…Kao da si već do posljednje postaje stigla.
Lijep pozdrav!
24/08/2012 at 9:41 pm Permalink
Baš si odrešita, nema šta, sjajno napisano, pozdrav Perla !
30/08/2012 at 7:20 am Permalink
Lijepo je imati svoje čitatelje i zahvalna sam 🙂 Veliki pozdrav svima !