I sve je prolazno. Odlazi. Onako neuhvatljivo, bezvremenski. Boli. Jedino uspomene ostaju, one se ne gube u zaboravu, neće iščeznuti. Vrijeme nemilosrdno uništava. Kao trunka prašine – nošena vjetrom, kao lahor prošlih vremena, ljudi, događaja. Netremice promatrajući život, koji svejedno plovi i lebdi. Teret u srcu ostaje. Tiho poput lahora, nježno kao sjena, neprimjetno kao misli. Nestaje. I rađa se nada u neku bolju budućnost. Jednom, možda…
Lorena Vojtić
RETORIKA TIŠINE
Brooke Shaden Photographz
Lav
Aljoša
Marija
Suzana Marić
11/09/2020 at 9:29 am Permalink
LIJEPO
pozdrav
11/09/2020 at 10:32 am Permalink
Vasa pisanja me inspiriraju i doticu , Lorena, i upjam ih na svoj nacin .
Postavljam poeziju Ljiljane Petrovic
“Ako se sretnemo u nekom novom životu” – Ljiljana Petrovic
Ako se sretnemo u nekom novom životu,
necu Ti oprostiti za sve besane noci
i nedovršene snove u njima.
Necu Ti oprostiti za sve neostvarene
duge šetnje pored jezera
i nedovršene price o lepim iskustvima.
Dobro znaš da volim da Te slušam.
Necu Ti oprostiti za sve neostvarene
duge šetnje parkovima
i nedovršene price o životu.
U tome smo uvek bili dobri!
Ako se sretnemo u nekom novom životu,
necu Ti oprostiti za neostvarena
putovanja u nepoznata mesta
gde su drugaciji ljudi i obicaji, lepota i predeli.
Znaš da oboje to volimo!
Necu Ti oprostiti za neodsvirane
pesme na gitari
i neodigrane igre uz pesme
koje su ispevane samo za NAS.
Znaš da bih mogla To dok ne poludim!
A više od svega,
ako se sretnemo u sledecoj reinkarnaciji,
necu Ti oprostiti
VREME kad nismo bili zajedno.
Znaš da nam ga je uvek bilo malo!
DA I DOK ZIVIMO BIT CE MALO…