Prolijevanje misli…

Što još trebam učiniti?

… kao pisac.. pjesnik
Ili što god bio…
Držim olovku na papiru
i pritišćem..
Možda će vrh proći u prodiranju,
stvarajući pukotine
kao kad volio sam svim srcem…

Blagoslivljam sve opozivom svojim,
a znam da sve je to neko sranje,
sve te nade, i ono, čemu se nadati…
Govorim samo za sebe..
dok pišem.. i pišem,
s užasnim osjećajem hitnosti.
Jer mi duša neće još dugo
biti u ovom, psihodeličnom stanju…

Moram je spojiti.. a nemam s kime…

Trebam pročišćenje sveg mi bića,
pročišćenjem poetske olovke
za svih sedam čakri ozdravljenje,
od izvora do krune.
Otkrivajući sve što leži iza zavjese
svih ljudskih osjetila.

Razjašnjenje Božanskog
bilo bi tako uzvišeno,
u to sam siguran.
Ali što je uzrok mene?
Što od života neizvjesnog
je mene vrijedno?
Čovjeka, koji je zagađen sumnjama.
Laminiran klaustrofobijom
od vlastite kože.

S vremena na vrijeme
mijenjao sam svoje pokrete.
Ali kad prošetam ulicama,
u nekom gađenju se jave uspomene.
Ne, ne želim se raspravljati
s vlastitim emocijama,
jer niti njima ne vjerujem
kada prođem uzrujan
u nekoj žurbi.

I kad bih ispraznio ljutnje,
ostao bih bijesan…

Razgovaram i raspravljam se,
nevjerojatno strastveno,
unutar moga mozga.
I između sve te gomile,
moje je lice tiho, bez glasa,
a sva razmišljanja padaju,
poput kiselih kiša mojem umu,
režući i proždirući sve sive tvari
svojim sitnim bodežima
s nazubljenim rubovima.

Mislim…
Ta samo pokušavam pronaći policu
bez svršetka u nekom tamnom ponoru.
A onda, ponekad pomislim,
možda je u poljupcu
od hladnih usana smrti.
Hoće li mi želju dozvoliti
i sve što je u meni loše,
životu ne vratiti?

No, poeme me još pozivaju
da se ubijam i otrove ubrizgavam,
da si dušu probadam
mojom olovkom na papiru,
kao na nekom jastučiću.
Poput manijaka sam zaključan
u njegovoj podstavljenoj sobi.

Dok moja anksioznost cvjeta,
ja sam sam sebi
Armagedonske vatrene oči
od previše neprospavanih noći.
Pitam se…
Kako je sve to nastalo,
to moje izručenje
u sveznanju i neznanju
jednog čina, to moje rođenje…
Izvlačeći me na ovu zemlju
s opscenim nestrpljenjem sjećanja.
Vjerojatno sam se smijao
dok prvi puta nisam zaplakao.
Kad su izrezali moj pupak
i odvojili me od Gospodinove
entropije,
da uđem u mene, smrtnika
i rodim se bez stanja uma.
Slijep na putevima čovječanstva
definiranim po prorocima.

Gledam, slušam.. zgrožen,
propovijedanjem evanđelja
neprofitnim dušama i bivam ostavljen.
Ne, nema dovoljno alkoholnih pića,
za mirnoću mojih noćnih pobuna.
Jer, kako mi je jedna spodoba rekla,
Ili krikni kao magarac
Ili, ha… idi… puži kao ljigavac…

Danas si krik… sutra ljigava pizda…

I dok guram i guram svoje epizode,
kroz vrh sanjive olovke,
kaplju sjećanja rođenjem poeta
i njegove jedine želje,
biti daleko od većine,
od obitelji…
Nisam siguran jesu li
moje prokletstvo ikad spoznali.
Ono što sam osjećao
Ili pomislio na bilo što.
Moj um je oduvijek lutao i razmišljao
beskrajno… besciljno…
Čistio komadiće inspiracije
da se ne upliće u informacije,
poput…
Zašto je vilica čvrsta
za školsku hranu mekog znanja?

Naši mongoloidni, negroidni i europoidni preci,
podrijetlom svjedoče osnovna pravila.
I nismo izdvojeni kao izuzetci,
niti smo mogli izbjeći
masovan početak čovječanstva.

Tako sam i sam, uvučen u razrađene prijevare
latentnih učitelja i učiteljica,
ali ne tvrdim da imam odgovore,
već samo iskreni inkvizitor sebe samoga.
Možda kao posjetitelj iz parseka,
iz nekog svemira daleko.
Ostavljen ovdje predradnicima
da me promatraju i katalogiziraju,
u ovom digitaliziranom svijetu
s mojim analognim receptorima,
otpornim na stalno prodiranje
globalnih i lokalnih programiranja.

Ometene su mi sve zrake u nebo
i bolji dani, sada su uvijek iza mene.
Zato gledam te učene glave blijedo
i čitam njihovo vjerno krvopisanje,
ne očekujući biti u suosjećanjima,
s njihovim sintetiziranim mislima
i poliesterskim snovima.

Manifesti su najviše idiotske ideologije.
Ispričavam se svima onima
što lažu strahovima od straha iz prošlosti,
ne odričući se svojih preuzetih maski.

I evo me, ovdje sam…

Poput neke inkarnacije…
Možda ekshumacije
radi ispitivanja kostiju
s ovih stranica svog groblja.

Bog će bolje objasniti
moj veličanstven kavez,
kada htjedne ubrzati
moj, sa smrću savez.
Jer tko sam ja da odlučim
odgoditi se u tekućini tonika
bez njegovog pratećeg đina.
Jer.. možda sam posvećenost početnika
za samozavaravanje…
Nekim drugim oblikom meditacije.

Predlažem svojim pretpostavkama
da proza bude samo stavka,
u ispunjenim prostorijama uma,
ili već štogod…
jer samo želim zadržati joj pritiska,
gurajući vrh olovke na papiru.
I možda.. samo možda,
između tame ove crne tinte,
konačno, možda i bude neko
istinsko svjetlo
prolijevanih misli kroz moje prste.

Nema komentara za "Prolijevanje misli…"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.