– Hej – šapne mi sablasno.
Okrenem se. Sjedio je do mene na klupi. Nisam ga ni primijetio. Sjeo sam sam tu. Buljio je prodorno u moje oči. Blijed, ispijena lica, velikih podočnjaka ispod još većih crnih očiju i crne kratke kose.
– Molim.
– Heeej – ponovi, nešto mračnije i nakrivivši glavu.
– Reci!
– Ostani tu, ostani tu. – nestane, skočivši iza klupe. Nisam se osvrtao.
– Heej – začujem prigušen glas. Čini se da se sagnuo ispod klupe. Idućeg je trenutka opet bio kraj mene.
– Što misliš?
– O čemu?
– O mojoj izvedbi?
– Kakvoj izvedbi?
– Pa ja sam šaptač. Kazališni, znaš?
– Aha.
– I?
Nisam stigao odgovoriti, već je nastavio.
– Izbacili su me. Pridružio sam se toj skupini putujućih glumaca, histriona, je li, i izbacili su me. Navodno nisam talentiran. Imaš cigaretu?
– Nisi li prebolestan za to?
– Ah, ostalo mi je. – izvadi iz kaputa duhan i papir te stane pažljivo motati cigaretu.
– Ja sam pjesnik. A oni se zgražaju nada mnom.
– Zašto?
– Jer sam iskren. Jer ne skrivam ljudsku prirodu.
– Kako to?
– Idem po bordelima, opijam se javno, demonstriram protiv vlasti. Eto, bio sam nekoliko mjeseci u zatvoru sa Stjepanom Radićem. Psovača ja sam pjesnik i zasad ništa više. Oh, savršeno! – teško je kašljao nakon svakog uvučenog dima.
– Tko se zgraža?
– Svi. Matoš prvi. Gaze po meni, nazivajući me diletantom. Ipak, pišem za sebe. A jednom, jednom ću biti. Znam oduvijek da je to moja sudbina. Nazivaju me prokletim i, zaista, ja sam proklet. Vrijeme će pokazati. – opet se u njemu probudi početni mrak. Šaputao je prema meni nejasno, piljeći mi u lice. Zatim je zastao. Blijedo je lice oponiralo tami što je izbijala iz njegovih očiju.
– Znaš priču o Noi? Imao je tri sina. Sem, Jafet i Kam. Kad se stari Noa napio, plesao je gol naokolo i prvi ga je u takvom stanju ugledao Kam. Ništa nije poduzeo. Onda su došla druga dvojica i pokrili jadnog starca. Ovaj je kasnije rekao: slava njima, a proklet bio Kam! Razumiješ?
Zamišljeno je buljio u mjesečinu na putu. Tad je nagazio opušak i ustao, naklonivši se.

– Hej.
Već nekoliko godina kasnije, ponovno je buljio taj sablasni lik ravno u moje oči. Nekrolog u novinama. Pišu hvalospjeve mladom pjesniku što je skončao tamo u nekoj zabiti u Barceloni s nepune dvadeset i četiri. Gledao me iz tog malog kvadrata, blijeda lica, velikih podočnjaka i crnih očiju. Umro u tuđini, s visoko podignutim stijegom domovine, prerani kraj talentiranog književnika… Pisalo je. Matoševe riječi! A njegove su oči govorile drugu priču. Odbačen. Negiran. Do smrti, negdje daleko. Čini se da je s desetak godina pljunuo u lice nastavniku grčkog jezika jer mu je ovaj, prema njegovu mišljenju, dao previsoku ocjenu i to samo zato jer je iz ugledne obitelji. I zaista je bio skandalozan, i pobjegao od kuće s glumcima, i bio u zatvoru maloljetan. I napisao prvi antiroman na ovim područjima. I išao prvi i jedini ukorak s Europom. I bio psovača pjesnik i proklet. I zaista, biti će. Jednom. Ne još. Možda za sto godina.