Došlo je vrijeme za šetati bos livadama orhideja i živjeti san u beskraju. Došlo je i vrijeme za nove živote obasjane suncem, ovim što sjaji samo za ovaj novi svijet. I dok bose noge osjećaju ushite i oduševljenja, srce mi pleše nekim novim ritmovima ljubavi. Jedan od tih je i ritam tvoje uzavrele čežnje što proteže se daljinama, ali ne gubi ni smisao ni nadu u mome gradu.

Kišom ću ti poslati svoje treptaje oka dok sanjam susrete s tobom, dok snivam tvoj dodir u samoći jedne prosinačke noći. Razgoliti svoje lice pod kišom da osjetiš taj treptaj, tu žudnju, tu vječnu potrebu za tvojim dodirima i pomisli na sve dane proplakane sreće, ma pomisli samo na mene i ja ću znati. Znati ću tvoje misli i tvoje oblake u raznim bojama. Osjetit ću tvoju kožu preko svake kapi, a moja će mašta stvoriti oblik tvoga lica, oblik tvoga srca i neke melodije anđeoskog glasa. A ja ću tebi poslati svoje šapate, na vjetru, jednom, sjeverozapadnom. I kada ti kroz kosu prođe dodir maestrala, ti osluhni taj šapat svim svojim bićem, jer čuti ćeš moje jastvo kako ti govori “volim te”.

Srest’ ćemo se jednoga dana na kolodvoru, kada će sunce obasjati čari tvog bijelog kaputa i dati mu sjaj nebeski. Sresti ćemo naše ruke isprepletene jednim neraskidivim stiskom, a i jedne zagrljaje sanjane toliko puta. I tada će srce osjetiti srce, tada će propupati drvo pored nas, čuti će se samo neba glas. I to onaj, iste boje, koji i sada čujemo u svakodnevnom budnom snu i u svakom satu koji je stvoren za lutanja po maštama o nama, po dubinama i po planinama naših života. Uh, kakva je to ljepota.

Ali znaj, potrebo i čežnjo moja strasna, moj dodiru vjetra, moja žudnjo jasna. Kad iz tvoga grada, na kolodvoru pristane vlak, znat ćeš tada da ti si moja, ipak.