Voljela bih da me smjestiš u jednu svoju pjesmu. Ispišeš Ženu. Drugačije no što su to činili oni koji se pjesnicima nazivaju u ogledalu vlastitog, zastrašujućeg ega čije je srce izvađeno prvim uplivom, dodirom stvarne emocije. Dozvoliš mi da uđem bosa. Podatna i nježna. Polako, pažljivo, pazeći pritom da ne poremetim sklad rime ili me nesputano pusti da se krećem slobodnim stihom raspuštene kose. Željela bih da me prekriješ riječima, ljubiš strasno slovima. Nježno poliježeš između redova, nadvijaš se nad moje tijelo metaforama. Podvučeš me pod snažan stih s nedjeljivom posvetom nama. Drugačije no što su to činili oni koji se piscima nazivaju u odrazu vlastite krinke pred naivnim dušama na izdisaju istine, iako diše vrijeme koje će uvijek razotkriti više od riječi.

Dopusti da osjetim stvarnu sebe, neusiljenog osmijeha, probodenu toplim prstima ispod rebra.

Krvarila bih snena, vlažila se uzbuđena. Tek tada bih obula tvoje cipele iako su mi prevelike krenuvši na put istinskog Pjesnika. U kaputu predugačkih rukava u kojima skrivam male dlanove dodira željne. Progledala bih kroz tvoje naočale, stakla lišena iskrivljene maske. Udisala bih te kroz otvorene pore. Nestvarno željno primila u sebe, drugačije no što primam one koji se izdižu iz mase običnih smrtnika ostavljajući tragove nemilosrdnih udaraca na mojim usnama. Uzalud rasipanim rečenicama, uprljana njima bez vidljivih tragova stvarnog dodira. Uvlače me u svoja usta kako bi me zrelo ispljunuli na pločnik kojim kroče zagrljeni vlastitom sjenom. Pišaju po meni u mračnom haustoru, u prolazu spotičući se o tijelo Žene nikad dovoljno otkrivene, emotivno isprobane.

*
Silence