Putopisom mašte – Amsterdam

Djevojko u izlogu, tvoj je osmijeh bio tako lažan. Kao i boja u ulici crvenih svjetiljki. Sve sam činio kako bih prevario sebe, zatomio ljubav prema njoj. Tvoja kosa u valovima tuge, činila se tako stvarna, iako sam sanjao njene plave pramenove. Bila si zamjena u mom nespokoju, u prevari, u lažnoj ljubavi. Na obalama rijeke Amstel, spoznao sam svoju čežnju, a to nisi bila ti. Negdje na mostu Blauwbrug, u nekom trenutku šaputajući sebi u bradu, obećao sam vječnost samo njoj, ne tebi, Amanda… Na trgu Dam, vjetar je šaputao njeno ime, odbijalo se od zidova Kraljevske palače. Ali samo si ti bila utjeha među zidinama starog grada. Volio bi reći da sam te volio toga dana, ali nisam. Iako si izgledala predivno u boji svoje kože. Amanda, zbogom. Pamtim te, ali volim Nataly.

2 komentara za "Putopisom mašte – Amsterdam"

  1. Krebs
    02/01/2019 at 1:05 pm Permalink

    Samo se mogu nakloniti tvome pisanju poezije ili poezije u prozi a nekako sam sigurna da ima jos toga jer prateci , Kristijane, zakljucih !!LP

  2. gabi
    02/01/2019 at 4:15 pm Permalink

    Možda se neki trenuci ne čine važnima, ali postoji razlog zbog kojeg ostaju u sjećanju.
    Pozdrav i svako dobro Kristiane!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.