Sunce se već diglo visoko kada su Tara i Tragač napustili Riak. Jahali su ka sjeveru, krajem pošumljenim visokim borovima i brezama na čijim su se granama još zadržavali kristali leda.

Prema Jadrasovoj  karti do noći su trebali doći u jedno veće selo, Šumno. Jahali su šutke, tek tu i tamo razmjenjujući poglede. Sjene su se izdužile kad su pred sobom ugledali proplanak. Desetak raštrkanih kuća i žičana ograda. Iz svih  dimnjaka se izvijao dim, znak da su sve kolibe nastanjene. Nekoliko ljudi radilo je nešto oko kuća, dok su djeca trčkarala i galamila. Mala polja bila su okopana,  stogovi sijena uredno složeni u bale. Iako se nešto snijega zadržalo u zakutcima, u zraku se osjećalo proljeće. Tara i Tragač zauzdali su konje i nastavili korakom. Zaustavili su se pred drvenim vratima koja su sprečavala ulaz u selo.

Njihov dolazak kao da je zaustavio sve slike u pokretu, ljudi su prestali raditi, djeca su zastala i ušutjela, čak su i kokoši prestale kokodakati. Tada se pokrenuo jedan krupan muškarac, naoružan vilama, polako je došao do vrata. Za njim, nekoliko koraka iza njega,  došla su dva mlađa čovjeka. U rukama su držali kolce, a njihova mrka lica nisu odražavala dobrodošlicu. „Šalje nas Jadras i pozdravlja vas“- rekla je Tara veselo, nastojeći djelovati bezazleno. Međutim, pogled ljudi upućen na Tarino i Tragačevo oružje nije odavao povjerenje. Stariji, krupni čovjek je upitao:“Koji Jadras? Nikada nisam čuo to ime.“ „Čudno, nadovezao se Tragač, a on je nama rekao da ovo selo vodi njegov prijatelj Markus koji ima dvoje djece, Gerdu i Jasena i da će nas dočekati dobrodošlicom.“ Posegnuo je u njedra i izvadio mali komadić papira na kojem je Jadras napisao preporuku za dva putnika i molbu da ih Markus primi na konak i da im pomogne u njihovom traganju.

Dugo je Markus čitao poruku, okretao papir, lagano prešao preko njega svojom krupnom, žuljevitom rukom, a onda se nasmiješio široko, otvorio vrata i pustio putnike u selo:“Uđite, prijatelji mog prijatelja, samo uđite. Tako mi je drago što vas mogu ugostiti, što vas mogu primiti pod moj skroman krov. Dva mlada momka prihvatila su konje i odveli ih u štalu. Uskoro se cijelo selo okupilo oko Markusove  kuće. Svi su željeli čuti što se dešava u velikom gradu, što ljudi rade, kakve se haljine nose, idu li djeca u školu, je li stigao liječnik u grad i svi su jedva čekali ljeto kada će svoja kola napuniti  plodovima zemlje i odvesti ih u Riak gdje će kupiti stvari koje zemlja ne može dati. Djeca su se najviše okupljala oko Tare, djevojčice su željele češljati njenu dugu, svilenu kosu, divile su se njezinim krznenim čizmama, kožnim narukvicama, a dečki su željeli opipati oružje koje su Tara i Tragač odložili na pod kraj klupe na kojoj su sjedili. Već je noć osvojila krajolik kada se Markus podigao i rekao. „Sigurno ste gladni i umorni, uđimo u kuću da se odmorite.“