Stale riječi što želim ti pjesmom reći
I tijelo mi hladno kao stijena na buri
Uvijek se pitam dal sam drugi ili treći
Dok mi život ovaj podaren od tebe juri
Ružom što cvate u ocvalom raju pored kuće
Reći ću ono što mi moje riječi brane
I ovom mojom dušom kojom suza poteći će
Vratit ću ti one davno izgubljene dane
Plakat ćemo zorom što se rano budi
Jer opet odlazim da branim ovaj grad
Znam tvoje snove, al molim te ne bludi
I pazi na cvjetove jer brzo će listopad
Tada će rat već valjda ipak proći
I usnama ćemo opet stvoriti naš raj
Al ako neki metak zaluta mojom noći
To je tvoj novi početak i samo moj kraj.
Tada ću biti anđeo, predivna bjelina
Znaj da sjedit ću na ramenima tvojim
Obećaj mi samo kada dobiješ sina
(Molim te) neka se zove imenom mojim…
katarinab
Suzana Marić
Mihaela
03/08/2012 at 12:11 pm Permalink
I dobro je, tu si, neka nova poezija sada zauzima tvoje misli, a mene veseli. Pozdrav 🙂 🙂
03/08/2012 at 1:17 pm Permalink
Ljubav, tuga, ratovi, neizbježne kategorije života. Lijepo Kristiane. Pozdrav 🙂
03/08/2012 at 4:40 pm Permalink
Zavetna pesma. Ljubav je pobednik.
03/08/2012 at 7:19 pm Permalink
To je bilo vrijeme gdje se živjelo od danas do sutra i gdje se sreća satima mjerila!Intezitet osjećaja i emocija je stoga bio znatno jači što se iz tvojih stihova da i iščitati.Bilo i prošlo,ne ponovilo se !
Srdačan pozdrav!
04/08/2012 at 11:57 am Permalink
“Znam tvoje snove, al molim te ne bludi
I pazi na cvjetove jer brzo će listopad”
Ah, ote mi se uzdah od ljepote stihova.
Krasno, Kristiane!