Dok grane breze trepere i plešu
i sveli list na zemlju padne,
na tijelu mome, kao na lešu
miruju ti ruke hladne.
Tvoje riječi misli mi ne slijede
tek, po nebu sa mjesecom plove
dok ti usne ledene i blijede
ćute o nečem što se ljubav zove
Praznina neka dušu ispunila
kao ptica u gnijezdo kad sleti
da ove noći `mjesto tebi, mila
prepustim se ravnodušnosti, sjeti….
Nekad, u trenucima tim
život se čini da je tek
jedan gutljaj, jedan dim
i samo san, zauvjek…
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
19/01/2013 at 5:55 pm Permalink
Praznina neka dušu ispunila
kao ptica u gnijezdo kad sleti
Znaš ti pogoditi srce Sani, teško je ostati ravnodušan 🙂
19/01/2013 at 5:57 pm Permalink
a meni je najbolji kraj…..
19/01/2013 at 5:57 pm Permalink
i samo san od Sanija… (to ja umisljam da sam duhovita 🙂 )
praznina, ljubav nestvarna, samo u snu je vječna
lijepo 🙂
19/01/2013 at 5:58 pm Permalink
Nekad, u trenucima tim
život se čini da je tek
jedan gutljaj, jedan dim
i samo san, zauvjek…
kraj mi je poeseban
žurim, lol
19/01/2013 at 8:20 pm Permalink
Odlična, ona što dušu dira.
Hajde živio pajdo 🙂
19/01/2013 at 9:30 pm Permalink
Da ova pesma dira. Lepo Sani. Pozdrav 🙂