Razgovor s glupačicom (..)

Promišljajući o sreći, njen zagrljaj djeluje prilično jednostavno. Dalo bi se zaključiti kako je ona uvijek tu, nadomak ruke. Ali, glupačice, uvijek postoji ta druga strana. Ona naruši tu sreću jednim zamahom te umakne iz blizine prstiju, a zagrljaje učini, u najmanju ruku, perpetuum mobileom treće vrste. Logika nameće da smo ovdje. Mi. A opet, nema nas. Kad me ponese pijani vjetar, ja obojim bljedilo lica bojom prirode i katkad se čak i nasmiješim, svjesno usporim korak. Neću pisati kad sam sretan. I ima dana što rastu u tjedne, a da ne zabilježim ni slova. Iskoči naš lik iznenada, niotkuda. Podsvjesno ga prizovem, znam. I pomislim gdje si, tko je danas na mom ramenu, koga psuješ u tom trenu – osjećaš li i ti mene. I kako ti je. Je l’ te ledi krv u onoj ruci ispod ožiljka od stakla? I vidim naše poglede gdje umiru u sjaju, vidim našu smrt gdje život guta. Toliko smo jaki bili. I čovjek u kaputu sjedi na crvenom kožom obloženim sjedalima. Odlaže šešir na stol do pelinkovca. Uzima olovku i rastvara papir.

Ustajem. Hodam duž svijetlozelene livadne pustopoljine, gdje svjetlost sunca odbija od labilnih travki svoje zlatne zrake ravno na moje kristalima umiveno lice. Čist mi je kaput i korak odlučan. Pogled mi je jasan i kosa zavidnog pada leprša na povjetarcu. Udišem zrak širokim plućima i nebo me upija. Kroz svjetlo dana zaiskri krijesnica, zovući me u daljinu. Hodam prema nedogledu, stoički prateći njen razigran ples u zraku. Povratak u daljinu. Dolazim pred njeno lice. Stojim, puštajući da me zavodi. I ona zastane u svojoj igri, umirujući se pred mojim očima. I buljimo jedno u drugo. Bešumni prasak. Krijesnica se raspline ubivši sunce. Sivilo. Odavno uvenula trava. Tek rahlo tlo pod mojim izgaženim čizmama. Vučem tijelo blatom što me pokušava uvući u sebe. Hladnoća mi nagriza ruke. Hrapave su. Kaput je moj neugledan, a lice mi je poderano. Kolobari upijaju tamu. Crni je mjesec na nebesima. Zvijezde kapaju krv prostranstvom. Čvrst stisak na zglobu. Blaga bjelina pod nogama. Ruka viri iz kaljuže, vukući me pod zemlju. Lijepi duguljasti prsti, uredni nokti, gladak dlan. Grčevito me stišće, ne popuštajući. Indolencija, nijemost, nemoć. Zatvaram oči. Vraćam se u grob.

Jedan komentar za "Razgovor s glupačicom (..)"

  1. julija
    04/05/2012 at 7:00 pm Permalink

    Gadno. Kraj asocira na Kamova. Zadnji bi ulomak bio, grafički drugačije prikazan, dobra, crna pjesma. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.