Moji komentari

REDIGIRANI SLIJED MOJIH KOMENTARA NA PORTALU OČARAVANJE KOJE NE MOGU VIŠE SAM OBRISATI, S KOJIMA MU UPUĆUJEM SVE POHVALE

Dobro je imati što više prekaljenih, ali u mom vidokrugu svakim danom sve ih je manje. Sve pohvale za odlične stihove.

Malo je iskrenih i pravih ljubavi i sve se one na kraju ne ostvare te ih nešto naprasito ili iznenadno prekine. No, nije velika razlika između prvog i drugog mjesta u nekom sportu ili nekom drugom takmičenju, ali u ljubavi samo se prva ljubav ne zaboravlja…Mislim kako se ovdje upravo radi o tome… o prvoj ljubavi koja nema zaborava…

Kažu kako lijepa riječ i gvozdena vrata otvara te kako umiljato janje dvije majke sisa. A rajska vrata nam može otvoriti samo Svevišnji, ako smo mišlju, riječju i djelom na putu istine kao i izvrsna lirika.

Moje je mišljenje kako je kompetentan o temi, “kako se piše poezija”, pisati samo onaj tko iza sebe ima objavljenih više izvornih znanstvenih radova na tu temu u eminentnim časopisima. Sve ostalo je kao da pišemo o ukusima…

Ja nikako ne tvrdim da portal nije eminentan za teme koje se na istome objavljuju. Ovdje je po meni u pitanju tvrdnja kako je isto “ćoravom migati ili gluhom šaptati”. Kao primjer za tu tvrdnju donosim priču koju je napisao Hermann Hesse, pod naslovom, “Raritet”, a sadržaj iz te priče neka se dogodi svima na ovom portalu, koji smatraju da ja napadam ovaj portal. Priča glasi:
Raritet
Prije više desetljeća neki je mladi njemački pjesnik napisao svoju prvu knjižicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromišljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to čitao, osjećao je tek plaho strujanje nježnoga proljetnog daška, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlađahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, nježna, u bijelo odjevena i šetala u predvečerje svijetlom proljetnom šumom — i to je sve što se o njoj čulo.
Pjesniku se to činilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odvažno započe staru, tragikomičnu borbu za javnost. Šest slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od iščekivanja napaćenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajući vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo štura pisma ostala su nam sačuvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u sličnim prigodama uobičajili slati današnji nakladnici, no sva su pisana rukom i očito nisu izvađena iz neke unaprijed stvorene zalihe.
Razdražen i umoran od neprihvaćanja, dade si pjesnik o vlastitu trošku tiskati stihove u četiri stotine primjeraka. Omalena knjižica obuhvaća trideset i devet stranica u francuskome duodec formatu, ukoričena u čvrst, crveno smeđ, na hrptu nešto grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knjižaru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome požaru skladišta. Ostatak naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadržao za sebe, no ne zna se što se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvorođenče, a pjesnik je, vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na određeno vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih pokušaja.
No, nekih sedam godina kasnije slučajno će otkriti na koji se način kao po špagi stvaraju uspješne komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajući sreće, otada je svake godine isporučivao po jednu komediju, točno i pouzdano kao kakav dobar tvorničar. Kazališta su bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalačkih pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvijetu muževnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija preuzeta iz književne ostavštine, čitatelji se za njom pomamiše. I tek je iz autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalačkih publikacija.
U međuvremenu su one silne komedije izašle iz mode i više se ne izvode. Knjiška izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, najčešće u antikvarijatima kao konvoluti. No onaj sveščić njegova prvijenca od kojega je možda — pače vjerojatno — sačuvano još samo trideset primjeraka što ih je autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim zlatom plaćaju i neumorno traže. Ta se knjižica svakoga dana pojavljuje u popisima traženih knjiga; samo je četiri puta osvanula u antikvarijatu i svaki puta među ljubiteljima rasplamsala žestoku borbu telegramima. Jer, sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima književnosti također je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao špricer hladnoga kazališnog rutinera posjeduju sveščić sentimentalne mladalačke lirike.
Ukratko, ta se stvarčica sa strašću traži, a njezin besprijekoran, neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki američki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjižici postoje već dvije disertacije od kojih ju jedna rasvjetljava s jezične, druga s psihološke strane. Njezin faksimilski pretisak u šezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je razgrabljen, a u časopisima za bibliofile objavljeni su već deseci članaka i bilježaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo završiti onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli požar. Je li ih autor uništio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici žive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo više nego za toliko rijetko prvo izdanje “Zelenoga Hemncha”. Osvane li slučajno negdje onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uništi li ih neki kolekcionar en bloc, slavna će knjižica postati bezvrijedna i u najboljem slučaju tek se zgodimice, ovlaš i s ironijom spominjati uz neke druge smiješne anegdote iz povijesti bibliofilstva.
(1905.)

Pjesma kaže: “bilo kad i bilo di u srcu si mome ti… ja volim moje more…ja volim moje more…i moj Šibenik…”
Svaki put kad dolazim kanalom Sv. Ante od Jadrije do ulaska u luku i kad ugledam njegove zbijene kuće ispod velebnih tvrđava ponovno se zaljubim u njega…Koliko god puta da prođeš tim istim putom uvijek ti pogled zastane na nekom novom detalju…Nikad te ne ostavlja ravnodušnim…

Sjećam se jedan put u busu “Autotrans” Rijeka, koji je polazio u 15 sati iz Splita za Rijeku, ispred mene su sjedile dvije gospođe, vjerojatno su putovale za Rijeku te kad smo se spustili na obalu u Šibeniku i kad se ispred nas otvorio pogled na Šibenski kanal, jedna od ove dvije gospođe ispred mene je rekla drugoj: “Vidi koja ljepota”. Tu se radi o pogledu s rive na Šibenski kanal, a još je ljepši pogled s rive na Šibenski most, a o pogledima sa Šibenskog mosta, unaokolo ne treba uopće trošiti riječi…Tu i domaći ljudi bace pogled iz automobila na ušće Krke, premda neki svakodnevno tu prolaze, a kamoli ne stranci…

Daleko od svijeta, daleko od ljudi, biti s voljenom osobom, ima li išta ljepšeg od toga?

Jedan eminentni sveučilišni profesor u mirovini mi je jednom prilikom pričao kako neće više koristiti usluge lektora za svoje radove i knjige. Kao primjer mi je naveo kako je on u svom rukopisu napisao da je neki dokument sačuvan kojeg je on koristio u svom istraživanju i naveo je mjesto gdje je sačuvan,a lektor mu je riječ “sačuvan” ispravio na “očuvan”. On je prilično bio ljut na to, ali je nakladnik i tiskao knjigu kako je lektor ispravio. Rekao mi je kako riječ sačuvan po njemu ima sasvim drugo značenje negoli očuvan, naročito ako se misli na neki dokument.

U zadnjem odlomku dva puta ste napisali “čete”, pa to ispravite.

2 komentara za "Moji komentari"

  1. Lav
    14/06/2017 at 11:43 am Permalink

    Da Marija objavi svoje komentare, bila bi to kilometarska staza i sigurno bi ušla u Ginisa.:)

  2. Suzana Marić
    14/06/2017 at 1:50 pm Permalink

    Komentare navedene ovdje pronašla sam ispod svoje pjesme “Šibenik” .
    LP Markiol 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.