Mjesec obasjava sobu zrakama žutim,
ležim budan a ti pored snivaš mirne snove,
da kraj je blizu već odavno slutim,
znam da opet daljina te zove.
Šutim!
Opet ću morati sa samoćom da drugujem
i da u sitni sat zatvaram kavane,
životu ću opet smisao da dugujem
i da molim zoru zadnji put da svane.
Tugujem!
Ali noćas neću uspomene da diram
na dane sreće i romansu jednu lijepu
i samo ću najljepša sjećanja da biram
na noći srebrne i moju ljubav slijepu.
Rezigniram!
Marija
Mihaela
boba grljusic
04/09/2012 at 6:41 am Permalink
Eh, kad sjećanja mladosti, društva, kavane i pića dođu u misli tad se ova lijepa pjesma piše 🙂
04/09/2012 at 7:16 am Permalink
Hehe, ignorisi i uzivaj Marko, nema druge 🙂 Pozdrav 🙂
04/09/2012 at 8:06 am Permalink
Još jednom potvrđuješ da si majstor siha. U poeziji su obrađeni razni motivi, izraženi razni osjećaji, jer to je ona konstanta koju svi nalazimo i nosimo. Ali, način izražavanja te konstante je ono što nas razlikuje. Atmosfera koju gradiš stihom, to vladanje sobom, autoanaliza i lagana rezignacija u svemu tome, način oblikovanja stiha je ono što te čini pjesnikom. Pozdrav Marko 🙂
04/09/2012 at 8:21 am Permalink
Prava boemska! Veliki pozdrav
04/09/2012 at 1:10 pm Permalink
kao i uvijek užitak te čitati,Vodiš nas kroz osjećaje ,pretačeš iz jednih u druge i na kraju ,novi dan ,rezime u srebrnim noćima, tvoj stil i rima, s time se izdvajaš i ubrajaš među posebne.pozdrav
04/09/2012 at 5:16 pm Permalink
lijepa pjesma sa nitima nade, lijep dan želim, sfd
04/09/2012 at 7:28 pm Permalink
Hvala na druženju poetska bratijo 🙂
Lijep pozdrav od mene!