Riak

Stajali smo na uzvisini i promatrali grad pod nama. Govorilo se da je grad nekada imao nekoliko stotina tisuća stanovnika. Sada ih broji nekoliko tisuća. Otac je znao u grad dovoziti ljetinu. Za dobiveni novac kupovao je odjeću, razni alat i pribor, potkove.

Majci je jednom donio krasnu zlatnu narukvicu s tri smaragdna srca optočenih biserima. Još pamtim sjaj u njenim očima kada joj ju je stavio na ruku. Nikad ju nije skidala. I u polje i na rijeku išla je ponosno noseći na ruci taj bogati znak ljubavi.

Dva puta sam dolazila u grad prateći oca.

Život grada odvijao se oko glavnog trga. Preživjeli su uselili u kuće bliže središtu. Osjećali su se sigurnije. Polako su popravili oštećene kuće i uredili trg koji je postao glavno trgovačko i kulturno središte. Uredili su mali park u kojem su se igrala djeca, obnovili školu, ambulantu. Zatvor i mali hotel nalazili su se također na glavnom trgu.

Bio je to grad koji je štitio svoje stanovništvo, zatvorena zajednica koja je brinula jedino o svom probitku. Grad je vodio Jadras, odlučan čovjek blagog ponašanja, a željezne volje. Visok, mršav četrdesetogodišnjak blagih, plavih očiju, smeđe kose prošarane sjedinama na sljepoočicama, tankih usana djelovao je kao da  plovi u nekom svom svijetu. Oči  mu gledaju nekako sanjarski kao da nije svjestan svoje okoline. Međutim, ako bi došao u priliku da bude izazvan, reagirao bi brže od kobre, a nož koji je nosio zataknut oko desne natkoljenice nepogrešivo bi pronalazio svoju metu. Jadras je organizirao grad, pobrinuo se da svaki stanovnik može živjeti mirno i relativno sigurno. Jezgra grada čuvana je danonoćno. U dalekim porušenim ulicama možda se i skrivao neki lopov, ubojica, ali teško da je mogao u gradu provoditi svoje zle namjere.

Sve što je ostalo vrijedno u gradu doneseno je u centar; zlato, nakit, namještaj, odjeća, razni predmeti za rad i domaćinstvo.

Svaki stranac koji je dolutao u grad odveden je pred Jadrasa. Svaki je namjernik morao platiti 3 srebrnjaka za boravak u gradu. Mogao bi boraviti samo u hotelu i plaćati srebrnjak za noć.

Slobodan prolaz imali su samo ljudi koji su grad opskrbljivali hranom. Nekoliko puta je Wulf  pokušao razoriti grad, ali se morao povući podvijena repa. Svo stanovništvo bilo je spremno braniti svoja ognjišta.

O svemu sam tome razmišljala dok smo se Miras i ja polako spuštali u grad. Znala sam da sam primijećena, a znala sam i da me na putu do centra može zadesiti nevolja i da moram biti oprezna.

Jahala sam raskrčenom glavnom ulicom koju je Jadras dao proširiti i raskrčiti kako bi ulazak u grad bio što sigurniji i kako bi putnik bio već izdaleka uočljiv.

Jahala sam korakom držeći mač u ruci spremna reagirati. Gledala sam i lijevo i desno ne bih li uočila neku opasnost. U jednom mi se trenutku učinilo da se iza vrata jedne ruševine  izvaljenih iz vratnica pomakla neka sjena, ali ništa se nije dogodilo.

Polako smo i oprezno napredovali kada su na domaku trga ispred mene iskočila dva naoružana čovjeka. „Tko si, kuda ideš?“- povikao je jedan grubim, hrapavim glasom.

„Ja sam Tara i idem Jadrasu.“ „ Onda znaš da moraš platiti taksu za ulaz u grad. Tri srebrnjaka.“ Dala sam mu tri srebrnjaka koja sam već prije pripremila. Nisam željela da vidi da u mojoj kesi ima dosta tih novčića.

Jadras mi nije pružio ruku. Sanjivo me je promatrao i upitao: „Zašto otac nije došao?“ „Wulf“- rekla sam tvrdo.

„Šteta, promrmljao je Jadras. „Uvijek je imao dobru robu.“ Nakon kratke stanke dodao je:“ Pravila znaš, dok plaćaš dobo si došla. Jedino da se udaš za nekog našeg momka…“ „Hvala, ne zanima me udaja“- odbrusila sam i potjerala Mirasa ka hotelu.

Štalskom momku dala sam srebrnjak:“Želim da ispuniš svaku želju moga konja, da ga urediš, nahraniš, napojiš, da mu otpjevaš uspavanku i da mi javiš svakog stranca koji uđe u grad.“ Pohlepno je zgrabio srebrnjak i sa širokim smiješkom odvratio;“Ne brinite gospoja, o svemu ću se dobro pobrinuti.“

Pitala sam ga za Wulfa. „Nemajte straha gospoja, jako pazimo na grad.“ Glumila sam nelagodu: „Što ako se ipak pojavi?“ „Ne brinite gospoja, on zimi ostaje u svom zamku negdje u brdima.“ „Daleko odavde?“ „To vam ne bih znao reći. Govore da negdje u gustoj šumi ima svoj dobro utvrđeni zamak i da  noću iz njega dopiru samrtnički krikovi, kao da same mrtve duše vape.“

Stresla sam se kao da mi je neka sjena preko groba prešla. Osjetila sam jezu duž kičme. Pomislila sam na Ninasa, na malenog, nemoćnog dječaka, na njegovog brata koji je izgubio ime i postao Tragač, na moju majku i njezine nježne ruke, na moga oca i njegove dobre oči. A onda sam pomislila na babu Drasu i njezino mirno prihvaćanje sudbine i života.

Hotel je vodila krupna, odlučna žena koja je njime upravljala kao internatom. Sve je moralo biti čisto, mirno, sve na svome mjestu što mi je sasvim odgovaralo. Soba  je bila mala, ali čista i udobna. Imala je i kadu u koju je služavka nalila toplu vodu. Ispružila sam se u vodi, opuštajući se i čekajući večeru koju sam naručila u sobu.

Nakon dva sata uživanja u luksuzu života čvrsto sam zaspala. Iako hotel svojim gostima garantira sigurnost, ipak sam pod kvaku podmetnula naslon stolice što je ojačalo moj osobni osjećaj sigurnosti.

 

 

 

4 komentara za "Riak"

  1. Jim Corbet
    25/02/2013 at 10:54 am Permalink

    Tvoja priča me već u više navrata podsjetila na film Max- drumski ratnik jer i tamo je radnja filma smještena u post-apokaliptično vrijeme, vidim da si Tara zna ugoditi ne žaleći srebrnjake, lijepo, lijepo, pozdrav Tara!

  2. Aljosa
    25/02/2013 at 11:36 am Permalink

    Tara, priča jednostavno nenametljivo uvlači čovjeka u radnju,
    vrlo atmosferično i pitko štivo
    pozdravljam te

  3. Tara
    25/02/2013 at 5:40 pm Permalink

    Jim, Aljoša, znači mi 🙂

  4. easy rider
    25/02/2013 at 10:23 pm Permalink

    Zavodljiv nastavak!
    Čekam idući sa nestrpljenjem…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.