Rosulja

  Rosulja

 Stanko Petrović

                                                                       Rosulja! Odvratno dijete kiše uvijek spremno i neodložno gnjavatorski zafrkavati slineći po cijeli Božji dan. Uh kako sam je mrzio i kako me taj vodeni proljev mogao činiti nesretnim. Uključiš li brisače na vjetrobranu, u čas će izbrisati ono malo tanke naslage vode na staklu, a onda slijedi struganje gume brisača po suhom vjetrobranu uz jezivu škripu od koje se ledi krv u žilama. Auta sam se tog jutra dočepao po suhom vremenu.Vozio sam polagano da je auto gotovo posrtao –o, o, o! Nemojte misliti da sam tako loš vozač, da ne čujem rad motora i ne poznajem redosljed i važnost stupnjeva prijenosa. Zapravo , radi se o mnogo prozaičnijoj stvari od moguće navedenih. Ja naime spavam ….totalno spavam prije nego progutam nekoliko gutljaja kave i gutam ih na dušak, zatim tri–četiri  dima cigarete… ali danas mi  se sreća još nije osmjehnula. Doma nije bilo kave niti šećera, pa sam bio prisiljen uvući se u prometalo i nevoljko, poluspavjući, dobauljati do gostionice….znate one Taverne; mislim da  tako zovu birtiju u susjedstvu mog radnog mjesta, ne bih li posrkao spasonosnu tekućinu.

 Kava mi zamiriši još  kod  nedalekog kioska za novine, svega par koraka od parkirališta. Uživanje u mirisanju meni iznad svega nužne crnoispijajuće droge sistirao sam s razloga što bih žurbom prema izvoru, tijelu predstavio uzbuđenje koje bi ga rastrijeznilo prije vremena. Bilo bi to kao pražnjenje crijeva dok još nisi stigao u prostorije za relaksaciju. Pokvareno bih izdao prvu jutarnju kavicu? Njoj  svaki pošteni ovisnik pristupa sa dužnom letargijom , priprema se duhovno i fizički, prepušta joj buđenje – obred  potpun i neometan, negdje daleko od briga ili pretjeranih osjećaja, nudi joj prostor  izvanvremenski, neomeđen , prostor isključivo posvećen njoj, kavici, uz jedino moguću  pratnju dvaju pratilaca – novina i cigareta.

Taverna me dočeka svojom  ugodnom  atmosferom. Pravi užitak ne buditi se prisilno nego letargično postojati zavaljen u udobnost dobro podložena naslonjača u nekoj psihički maglenoj nerazbuđenoj distanci od pune svijesti, iščekujući trenutak pristajanja tvojeg JA krutoj stvarnosti. Mirisalo je na kavu i cigarete a jedinu glazbu predstavljao je blagi ljudski žagor poput dalekog zuja pčela ili budističkih mantri. Žagor jest i nije dobar termin u ovoj prilici. Iako odgovara duhu jezika suviše je onomatopejski drastičan .Vrijeđa uho i stoga je neodgovarajući. Možda je bolje upotrijebiti mrmljež ili mrmor. U prvom je slučaju dobar i odgovarajući baš za Tavernu, jer tamo zalaze studenti, a oni svakako ne mrmore poput staraca u gradskoj kavani oko osam  ujutro kad im netom probuđene glasine zvuče kao da ih je Wagner osobno programirao da tubama dočaraju  podzemni svijet. Mladi dakle, upotrijebe i koji disonant u višim registrima, a vigor im dozvoljava i onaj « Ž « pa makar bilo i jutro.

Taman sam razvio novine po stolu, povukao dim i srknuo prvi srk famozne  „duple bez šećera“ kad li uđe omanja grupica studentica. Ne, nisam ih pogledao , već sam to zaključio iz sitnih koraka, finih mirisa što dostrujiše nošeni propuhom između mog prozora i otvorenih vrata dok su ulazile. U cijeloj stvari nešto nije bilo na svom mjestu. Dvije sjednu s druge strane ukrasnog bilja u drvenim žardinjerama koje su dijelile naša dva stola. Nešto mi nije dozvoljavalo da suvisno pročitam započeti članak o gospodarskom pojasu .Osjetio sam se kao onaj što je noću išćekivao drugu bačenu cipelu susjeda u pregradni zid između stanova…….da ….da….nešto je nedostajalo i počnem li koncentrirano čitati, a one dreknu nekim opakim kreštavim glasom, pokvarit će mi gušt kave….No djevojke su i dalje šutjele.Možda su upravo u nedalekoj bolnici saznale tragičnu vijest. Možda su gluhonijeme i čekaju pregled na fonijatriji tu nedaleko… možda…u iščekivanju se okrenuh u smjeru u kojem sam mogao vidjeti a da ne budem nepristojan ….Ana je sjedila uz prozor na drugoj strani odjeljka. Dijelila nas je ta drvena žardinjera s puno nekog zimzelena; oleandera, što li;  i kroz prorede između grančica ugledah samo oko iz kojeg su se slijevale suze prema vrhu prčasta nosića…- Ana prestani! –preklinjala  je  djevojka  Ani sučelice sjedeća,  nisam joj vidio lica. – Lena ti nisi normalna! –odvrati Ana svojim molećivim rasplakanim soprančićem, pa nakon pauze pribiranja nastavi – Ne primječuješ li da i ti plačeš? Oh oprosti , meni to sve nije uopće jasno! Kakve veze ima jedna administrativka s mojim ispitom? Njoj niti iz džepa , niti u džep.

Otegne se stanka, duga i neumoljiva a meni novine više nisu prijale.- Znaš Ana ima to veze, itekave veze …zar se ne sjećaš što je Darka lani rekla oko te administratorske klike. Tražila je babca da joj naštima profa X , jer prof. Y puno davi tražeći ponekad vrlo nedvosmisleno međunožne usluge,..inače…nikad zadovoljan ispitanikom.

Nemoj ti..-prekine ju oponašateljski grub glas sugovornice glumeči protivničkog odvjetnika utopljenog u visoke domete nedokazivosti izrečene objede – štovani je kolega Y priznati stručnjak .Izdao je on tri prepisane skripte i deset referenci u trideset godina smucanja po faksu. Još mu je pradjed bio faca na sveučilištu a svake godine drugi mu postdiplomac slaže nešto za kongrese. Prof  X barem kuži i pravi je gospodin.Kako samo živi sa tom fukarom na zavodu …Ma kažem ti ima Boga. Babuška i on iz istog su sela. Sada će se i profe dokazivati što rade. Nema više smucanja nego konkretni posao dokazan objavljivanjem u verificiranim stručnim časopisima. Nego i to će imati rupu u igri. I to će vješti neznalice izvrdati …Pa što je onda učinila Darka? Nešto si počela a ja te prekinula….

Nagovorili su je da babcu iz referade nešto odnese , jer babac tura profovima prijavnice u  pretince ..Darka je odnjela bombonjeru  i to bajadere origigi  i  ne razmišljajući  kako joj je to klopa za par dana…znaš da je  bogica mršava…Ma što mršava….goli kostur! Veli; ne jede svaki dan samo da završi usrani faks. Starci su joj u komi s lovom…e onda ti ona babcu odnese bajadere, a ova krmača ih uzme i pozove ju da vidi kuda će ih staviti ..dofura ju u nekakvu staff-room i na vitrini pokaže kako će sada jadne bajadere biti u društvu Jean-Patu-a, kolekcije Chanel i sličnih skupih svinjarija. Jadna se Darka sva isprepadala. Ispalila je iz referade i drugi se dan našla na listi profa Y…. Onda??? Ko’ su face na faksu ? Prof nama ne kaže -Izvolite cure u moju sobu na ispit – već pita tajnicu smijemo li mi pristupiti ispitu?

Tišina….. U kutu  kavane dvije su starije žene šuškale prekapajući po vrečicama i bi čujan još  samo tih grleni plač Lane prekidan povremenim šmrcanjem.

Dobro pale smo godinu – potiho će Ana – ali uplatile smo semestar, a  ne daju nam izlaziti na ispite …koja fora …???? Pa dali su nam – začujem iza usranog oleandera – postojao je rok , smilovali su se profovi,  ali na taj rok  smiju samo neki studenti. Nas su pustili na pismeni ali gospođi iz referade nije se svidjelo , pa iako smo prošli pismeni ne da nam na usmeni….Pa vidiš Lena da je prof pitao što s nama …ali mu je ona odgovorila da se nju pitalo…niti toj polovici  ispita ne bi pristupile…ma zamisli … ima li Boga ! Zašto nam ta baba to radi ? Iz čiste zlobe ili smo se morale javljati sa darovima i nju ne preskakati… tko zna ? Ipak smo mi nitko i ništa , nevrijedne i jednog ljudskog razgovora, nevrijedno studensko smeče … o  Bože …

Ustao sam , skupio novine  i snužden prošao pored nedopijene kave. Potpuno trijezan i probuđen. Stezalo me nešto u grudima. Zamolih pakao; jer upravo se deklarirao da postoji; neka si vjernu službenicu – faksovsku službenicu, pisarsku nevažnicu, premjesti u neki dublji krug  barem na neko vrijeme dok Ana i Lena ne odmaknu u vode u kojima njezine osti ne mogu bušiti rupe u svijesti i životima tih mladih bića. Čista zloba, pohlepa  i unutarnje odvratnosti svake vrste  neka joj budu postelja.

 Vani me dočeka rosulja. To sigurno mora „Babac“ ona pohlepna pisarica, glavnorječja,  biti u blizini. Znam da s vragom često putuju štakori i šišmiši.  Nju eto prati metamorfoza takvog zla …glupa, uporna, naporna i bezobrazna rosulja .

Nikada više neću u Tavernu na kavu. Ne stoga što ne bih htio susresti Anu ili Lenu , već stoga što svoju kavu moram piti u nekom čistom ambijentu, a ne među nagomilanim jadima nepravde koje sa sobom donose oni totalno nezaštićeni studenti…

8 komentara za "Rosulja"

  1. boba grljusic
    boba grljusic
    03/03/2015 at 8:30 am Permalink

    Pažljivo iščitah i gle vrlo brzo se nađoh u jutru identičnom po svakoj sitnici ,isključujući automobil ,kao da si opisao moje jutro
    vrlo lijepo dočarano jutro a sve opisane sitnice čine ga punim ma kakvo bilo
    pozdrav

  2. Marija
    Marija
    03/03/2015 at 5:34 pm Permalink

    I meni je ta jutarnja kava ritual i borit ću se protiv svih koji mi taj dio života nakane srezati, a na faksu uvijek nađeš neku frustriranu osobu, nekoga tko sliči onim nekadašnjim kaplarima. Odlično napisana crtica iz života:)

  3. Tatyana
    Tatyana
    03/03/2015 at 6:17 pm Permalink

    Osjetljivost na društvenu nepravdu u čovjeku budi revolt, ali i aktivnost. Razgovor koji se vodi između mladih studentica i nepravda koju proživljavaju ukazuje na jedan vid aktivizma autora. Pero pisca progovara o gorčini stvarnosti koju čitatelj može sagledati u razgovoru preko drvenih žardinjera, uz prvu jutarnju kavu koja zagorčava stvarnost. Suze nose težinu, a istina empatiju koja bi trebala osvijestiti probleme mladih. Treba otvoriti srce i osjetiti nepravdu!

    Pozdrav Staša i ugodan dan želim!

  4. Mihaela
    Mihaela
    03/03/2015 at 6:20 pm Permalink

    Najbolji zakoni i pravilnici padaju pred birokratskim stolom neke babe. Dok se ne zagrize u birokraciju, nema oporavka. Sjajno napisano:)

  5. staša
    03/03/2015 at 6:47 pm Permalink

    Hvala na komentarima, a onaj Mihaelin me nasmijao. Upravo sam tako komentirao taj ružni događaj pri izlasku iz kafeterije, bjesan što sam toliko naivan da sam pomislio kako će birokracija u novo stvorenoj državi imati drugo obličje i gabarite…

  6. marissa
    03/03/2015 at 7:48 pm Permalink

    Najprije o stilu… Očarana sam. Baš, baš.
    Počnem čitati. Rosulja…Ma kako to da Staša ne voli rosulju. Potom…

    “Vozio sam polagano da je auto gotovo posrtao –o, o, o! ”

    Reći ćeš, što joj bi da ju je osvojila ta rečenica. Tu sam se ulovila i dalje uživala u govoru tvog svijeta. Detaljno, zanimljivo, lagano satirično.
    Naizgled jedno obično jutro. Samo naizgled. To je bio Staša i njegovo jutro.
    O poanti – studenti i to, neću.
    Baš odlično.
    Veliki pozdrav Staša! 🙂

  7. nives
    nives
    03/03/2015 at 11:51 pm Permalink

    Zanimljivo napisana skica iz zivota, budi neke asocijacije.
    Lijepi pozdrav Stasa:)

  8. ENEDIEL
    ENEDIEL
    04/03/2015 at 12:50 am Permalink

    lagano ,ugodno,obradovali me neki izrazi – Rosulja! Odvratno dijete kiše ,prometalo,netom probuđene glasine zvuče kao da ih je Wagner osobno programirao da tubama dočaraju podzemni svijet.popila kavicu ,u svoju sam dodala i šećer i mlijeko , onda je uz buđenje kavom ,probudilo i gorka istina,
    stil osvaja,pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.