Prolio sam sjećanja o Bečkoj noći,
gdje su anđeli svirali violine,
a svi putevi vodili srca
kroz uske hodnike zaljubljenosti.
Još te vidim kako stojiš na vjetru,
sramežljivim suncem obasjana,
smrznuta kosa i crvena nosa.
In vino veritas, u ljubavi spas.
Još sanjam naše hotelske noći
pod nježnim plahtama od duša,
skrojenim po mjeri naših života.
Sjećaš li se konja i fijakera starih,
Poljske kavane, zaljubljene mase
i die Mariahilfer Straße.
Kao u nekom drugom vremenu
ispisali smo vlastitim fluidima našu prošlost,
sazidali smo sjećanja
u zimskim noćima.
I uvijek me prosinačke zime
podsjete na tvoje ime,
i sjeta se uvuče,
čak i naše pjesme drugačije zvuče.
Odlazim sada, al srest ćemo se opet
u slijedećoj godini tuge,
opet u jednoj prosinačkoj noći.
A možda bi ti trebao reći zbogom,
moja jedina,
Ruska Princezo…
julija
12/08/2012 at 1:51 pm Permalink
ispr. možda bih
Sjećanje je nježno, još uvijek zaljubljeno, sklonjeno na sigurno mjesto. I rekao mu zbogom ili ne, ostaje taj prosinac i ostaje ta ruska princeza i njezin crveni nosić od ranjskog vina, bavarskog piva ili votke, nije važno, važne su samo
hotelske noći
pod nježnim plahtama od duša,
skrojenim po mjeri naših života.
Veliki pozdrav Kristiane 🙂
12/08/2012 at 2:30 pm Permalink
Kazu da je Bec posle Pariza na drugom mestu romanticnih gradova. Slike su mi pozmate, pa sam pesmu osetila, kao uzivo!!
Lep pozdrav 🙂
12/08/2012 at 4:45 pm Permalink
kroz uske hodnike zaljubljenosti
Kristian, meni je ovaj stih čista perverzija 🙂 Šalaa !
Pjesma odiše romantičnim slikama, biraš riječi koje će nam dočarati gotovo potpun ugođaj. Osjećaj tuge i sjete proteže se nenametljivo. Sviđa mi se ovakva kombinacija, da.
Veliki pozdrav pjesniku !
12/08/2012 at 6:13 pm Permalink
prekrasan slikovit opis koji se kroz pjesmu provlači,
kao da gledam film,
LP :)))
12/08/2012 at 6:23 pm Permalink
Detaljan i lijep opis kroz stihove, pozdrav !
13/08/2012 at 7:37 am Permalink
Možda bih samo trebala tiho otići, jer uzdah koji mi se ote ostat će zapisan i možda ga ugledaš, a nisam sigurna da ga želim priznati, ipak…. 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂
13/08/2012 at 9:14 am Permalink
Bravo, Kristiane! Ostat će ta prosinačka noć, sačuvat će je zidovi sobe, “poljske kavane, zaljubljene mase
i die Mariahilfer Straße” i duša pjesnikova.
LIJEP POZDRAV!
13/08/2012 at 9:29 am Permalink
Sjetna ljubavna pjesma, jako dobra 🙂
13/08/2012 at 5:27 pm Permalink
Ah, kako si lijepo opjevao divna sjećanja.
Pozdrav!