Još u mekom gnijezdu
dok sam rastao
pod srcem moje majke
ti, Sotono sudbine moje
pojela si mi Sunce
Mjesec stavila u svoje ralje
i, kao dijete lizalicu
izlizala uslast
zvijezde si mi pozobala
sa tepiha modrog
kao zlatna zrna
Pri rođenju su mi
darove i novac dali
da, kad odrastem
bijeli štap kupim
i bijelog vodiča- psa
.
U svojoj sljepoći
ja vidim samo tebe
Sotono zla
sa iskeženim zubima.
Duboko iz grla ti trepću
Mjesec, Sunce i zvijezde
koji nikada neće
za mene izaći
Od tebe kao poklon
za rođenje dobio sam
samo
bijeli štap i
bijeloga psa
jedinog vjernog druga
03/12/2012 at 1:23 pm Permalink
U pjesmi si lijepo prikazala usud jedne egzistencije. Možda i neku vrstu pomirenja ili je samo gorčina dominantna a prekrivena, potisnuta i skrivena u ladicama života.
Lijep pozdrav, Safeta ! 🙂
03/12/2012 at 2:41 pm Permalink
poštovani prijatelju Mirko,
hvala najljepša na komentaru!
Srdačno te pozdravljam!
Prijateljica Safeta