Ljudi ne igraju šah danas. Nimalo. Gdje su oni starci po parkovima, lumeni s ogromnim naočalama i čista razonoda? Ili to postoji samo u Americi? Zar je društvo toliko nazadovalo? Znaš, to jača moždane vijuge.

Ovdje je sve u skladu s načinom općeg života i življenja – priprosto i bijedno. Takva je i matura. Većini srednjoškolaca valjda najvažniji dan u njihovu kratkom životu i življenju. Mene nije posebno dotakla jer sam davno prihvatio ona mišljenja starijih kako ćemo jednom žaliti za školom i da uživamo dok još stignemo. Često poželim da sam tupav poput ostalih vršnjaka. Bilo kako bilo, imali smo u toj jadnoj dvorani dodjelu posljednje svjedodžbe u životu, nekima posljednje dodjele u obrazovanju ikada. Dosadna čistačica koja je uvijek imala dovoljno vremena udaviti nas svojim jezikom stajala je na ulazu podbočena na ručku nekakve metle, ili čega sličnog. Zajebavala me majčinskim tonom jer sam došao u kratkim hlačama. A ionako je bilo pakleno vani. Sredina lipnja. Nisam imao pojma da postoji nekakva norma odijevanja za ovakve događaje. Vjerojatno si umišljaju da je riječ o svečanosti. Ogledao sam se malo po hodniku i, zaista, bio sam jedini u kratkim hlačama. Ili barem u manjini. Omanji amfiteatar, bijedna dvorana, rekoh. Morali smo donijeti sve prijašnje svjedodžbe kao potvrde, uključujući i one osnovnoškolske.
Prvi primjer. Smijali su mi se jer sam kroz posljednjih nekoliko razreda osnovne škole imao upisan šah kao izvannastavnu aktivnost. Zadirkivali su me. Barem su mislili da to čine svojim nevješto izvedenim idiotskim dosjetkama. Bili smo dobra ekipa, sve u svemu.
– Šah su igrali bogovi na Olimpu. – otrgnem im potvrdu iz ruke, uzvišeno ih pogledavajući. Takav sam bio. Od prvog sam se dana postavio kao najpametniji u razredu, zatim u školi, potom i šire. To je preraslo u sveopće priznavanje istog. Bila je kao neka vrsta zajebancije, ali meni se prvom dolazilo kad je trebala pomoć iz bilo kojeg područja. Još su više čekali te moje upadice o vlastitoj pameti i razmetanje pred očima profesora, ponekad i njih ponižavajući. Bilo je zabavnije dok to nisu prihvaćali. Nekima sam išao na živce i nisu me mogli vidjeti. Ostalima, a to je bila većina, bio sam privlačan u svemu tome. I bio sam. Najpametniji. Glupavo su se smijali mojoj obrani. To je bio smijeh odobrenja. I istog su trena zaboravili na zadirkivanje i prebacili se na komentiranje nove upadice. Zapravo, pojma nemam jesu li ti bogovi uopće radili išta drugo osim međusobnog jebavanja, sjebavanja, lokanja vina i žderanja ambrozije.
Otkad znam za sebe, nisam imao novaca za bezbrižno lutanje i skitanje i trošenje na nepotrebno. Barem ako nisam imao želju trpiti nekoliko tjedana poradi pokojeg trenutka. Tu želju nisam imao. Ali jesam za bezbrižnim lutanjem, skitanjem i bespotrebnim trošenjem. Makar to trajalo i za tren. Jer, bio sam najmlađi od troje djece, starci izmoždeni od troškova i do grla u govnima skupa sa svojim prosječnim poslovima i ovom posranom državom. Tako da nikada nisam ni tražio. Navikao sam. A već od malena imao sam tu potrebnu dozu empatije i svijest o samostalnosti kao elementarnoj niti života. Pokretač svega. Nije da sam crkavao ikada, ali vjerujem da bih bio u boljoj situaciji da sam bio drugo ili prvo dijete. Kasnije sam se zadržao u sportu i to u onom smeću koje nazivaju najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Možda onome koji je nikada nije ozbiljnije okusio! Ali opet, produkt moga razmišljanja izvire iz činjenice da sam rođen, odrastao i djelujem (na bilo koji način) u ovoj bljuvotini koju nazivaju državom. I to demokratskom. A ima i takvih stranaka. Još bolje, republikom. Tako da sam od toga počeo zarađivati neki novac. Dovoljno da te navuče i, još gore, povuče, a zapravo je jad. Povučeš li paralelu, shvatiš da nikad nisam ništa ozbiljno radio u životu i samo produljio svoju agoniju besparice. Hej, još je zanimljivije da me nikada nije bilo briga i da nikad nisam zbog toga žalio.
Drugi primjer. Sa starim sam još od mlađih dana igrao šah. Onda sam krenuo izvannastavno i tamo bio zadnja rupa na svirali. Razočarala me činjenica da je igra za mozak još jedna u nizu onih kojima prevladava učenje napamet. Ti su me dripci poražavali u nekoliko poteza iz knjiga. Taj sam jebeni šuster zapamtio nakon prvog predavanja. Nakon godinu dana postao sam treći igrač škole. Moj prijatelj i njegova sestra ipak su bili predugo u tome. A i imali tu nekakvu tradiciju igranja šaha još od staraca i ostalih predaka. Starog sam ubrzo sve lakše pobjeđivao. Ipak je igrao. Vjerojatno mu se nije ni dalo. Svima je vjerojatno išla na živce ta moja superiornost u mozgalicama i ičemu vezanom za to. Išle su mi od ruke te „pametne“ i „inteligentne“ stvari. Bratu sam bacio okladu da ga mogu pobijediti u četiri poteza. Nije vjerovao i prihvatio je. Dao sam mu i par minuta više. Meni je, zapravo, trebalo tek nekoliko sekundi. Tako sam si olakšao besparicu. Bio sam sedmi ili osmi razred.
Sad, postoje ti umišljeni frajeri i postoje frajeri. Postoje pseudo i postoje intelektualci. Da, čak i u mojoj dobi. Dosta smo se družili u srednjoj i često izlazili zajedno. Miješali se ponekad, ništa spektakularno. Puno cugali. Valjda je razlog jer nas je bilo premalo. Nikad više od dvadeset.
Treći primjer. Kako rekoh, zapostavio sam taj šah nakon osnovne škole. Aktivno bavljenje zaista jest za šmokljane. Ali poneka partija s vremena na vrijeme dobro bi došla. Nisam je odigrao, ne pamtim. Slavili smo Novu kod Truta. Bio je taj čudak koji se pojavio iza ponoći. Bio je glavni diler u kvartu i živio u vlastitom podrumu. Kažu da je po cijele dane, ako ne bi lokao, drogirao se ili dilao, sjedio u tom svom podrumu i igrao šah s ostalim lokalnim čudacima. Nije htio igrat u lovu. Igrao je u pikule, kartonske ostatke i slične pizdarije. Zaspao sam oko tri iza ponoći. Jedna od najgorih slavlja te ionako besmislene noći. Kad sam ustao, a bilo je oko sedam ujutro, uočio sam tog lika kako sjedi pogrbljen nad računalom. Psovao je nešto. Sjeo sam kraj njega i pio pivo. Vidio sam da igra šah. Iako nisam pet godina pogledao tu ploču od šezdesetčetiri polja, odmah sam uočio da su bijedni igrači. Uostalom, tko još igra šah u sedam ujutro na Novu godinu? Vjerojatno je s druge strane bio kakav dripac u pidžami. Čudaku sam suflirao poteze. Dobronamjerno. Nije prihvaćao i ignorirao me. Igrao je očajno. Otišao sam u kuhinju za stol i dovršio pivo. Gledao sam kroz prozor na potok što se jedva nazirao s osmog kata nebodera. Mutno zimsko jutro. Sunce je zubato. Ptice tek ustaju. Preko puta mene jedan od gostiju spava naslonjene glave na stol. Dvojica bezveze bulje u prazno. Jedan upravo otvara vrata i izlazi. Posljednji spava na kauču. Dripac u pidžami pobijedio je.
Na prvoj godini fakulteta shvatio sam da je to akademsko obrazovanje prilično snažan magnet raznoraznim šmokljanima i knjiškim moljcima. Ili onima koji to žele biti. DA! I takvi postoje. To je ono što je zanimljivo kod fakulteta nekih uzvišenijih predmeta. Oni koji se nastoje predstaviti kao štreberi, šmokljani i briljantni u učenju napamet. Velika se pljuvačka nakupila u mojim ustima. Filozofija, povijest, sociologija, komunikologija, latinski, psihologija… Samo zamisli taj ofarbani ološ. Ima jedan frajer koji se izjašnjava kao anarhosindikalist. Živi s pet cimera u nekom bijednom stanu, cijele danu cugaju, igraju igrice na internetu i ništa ne rade. Opskrbljuju ih starci. Jaki anarhisti, a bogami i sindikalisti! I prave nekakve bombe i goruće koktele u tim raspadajućim sobičcima. Totalni idioti, sve u svemu. Igra igrice po cijele dane, ali ne priznaje nijedan oblik sporta, smatrajući isto gubljenjem vremena i glupošću moderne civilizacije. E, to je ono što ja zovem čistim primjerom hipokrizije! Sad, takvi se idioti kreću posvuda. Kako bi rekao onaj anglizam: „wannabe“ alternativni likovi. A ima ih raznih sorti, samo se granaju u svojoj želji za diferencijom. Sjedio sam u predvorju knjižnice. I tu su se nalazila ta dvojica. Reprezentativni primjeri prije navedenih budala. Igraju šah nasred predvorja. Imaju one glupe satove sa strane, pravu pravcatu drvenu ploču i nekakve posebne figure. Jedan je, moram priznati, bio moj kolega. Ipak se ograđujem i najmanjeg oblika interakcije s njim. Privukla su me ta dva idiota. Zanimalo me. Bio sam uvjeren da im ne bih mogao ni prismrditi. Poveselio sam se. Pogledaj ova dva lumena, oduševljeno sam trknuo prijateljicu, a ona mene udarila i udaljila se shvativši da idem prema njima. Čučnuo sam kraj njih i promatrao. Nisu me ni primjetili. Držali su se za bradu, trljali sljepoočnice, stiskali prste… I tako je to potrajalo neko vrijeme, bez ijednog poteza! Pomislio sam, zašto ovaj desni idiot ne pomakne konja i kroz nekoliko poteza ne razguzi šmokljana kolegu? Pomalo me to iritiralo. Gledao sam uznemireno; jednog, pa drugog. I što se dogodilo baš u trenutku kad sam odlučio povući potez umjesto njega?!
– Remi?
– Remi.
I zadovoljno su kimnuli glavama, nevoljko, ali zadovoljni vlastitom predstavom. Pružili su si ruke zatim. Ruke su si pružili i rukovali se, haaa! Prokomentirao sam idiotariju, a desni me idiot pozvao u šahovsku sekciju fakulteta. On je, kao, neki vođa i valjda predstavnik i prva ploča fakulteta – najbolji šahist! Nisam ga imao srca odalamiti iza uha.
Sve u svemu, neki je dan Kasparov bio u našoj posranoj zemlji i igrao u isto vrijeme protiv desetorice. Ljudi su, uz svu svoju nezainteresiranost i ono što ja volim realno prihvatiti kao blagu retardaciju ili, da budem pristojniji, zaostalost, prilično povodljiva bića. Jasno, isto je samo produkt navedenih nedostataka. Guttenberg nije tiskao Bibliju kao prvu knjigu. Prva tiskana knjiga bila je ona o šahovskim pravilima.
Ljudi ne igraju šah danas. Znaš, to jača moždane vijuge.