– Isuse, godina dana. – reče tiho, naslonjena bradom na vlastita koljena dok smo sjedili na hridima.
– Ha? – kažem još ravnodušnije, i dalje piljeći u morski nepregled.
Bilo je ljeto. Vrućina. Osvježavajuće more. Baš kako treba biti. Jer, more često zna biti prehladno. Neki se čak žale i na njegovu toplinu. Osobno, nikad nisam iskusio da je more takvo.

Kao pišalina, kažu. Glupe floskule. Zar se netko kupa u vlastitoj mokraći? Bilo je ugodno poslijepodne. Možda dva ili tri sata iza podneva. Niti jednog oblaka na nebu. A nebo je svijetlo i plavo, tako se miješa u neku čudnu nijansu. A tamo, u daljini, spaja se s morem. A ono je tamno i plavo, i još ponešto zelenog, ali mutno i duboko. Doplivali smo ovdje. Imamo pogled na plažu preko puta. Nema previše ljudi. Lipanj je. Djeca skakuću, vrište. Umorne majke u sunčanim naočalama beživotno sjede na ručnicima u hladu, a očevi plivaju. Oduvijek su očevi uživali u moru, a majke bivale beživotne. Očevima je ovo sinonim zasluženom odmoru. Majke su, pak, radije negdje na sigurnom. Kod kuće. Pa sad, u daljini, razmišljaju o svom domu. I zabrinute su. Tamo ih čeka, i tko zna kako je, poneka mačka, papiga ili kornjača, cvijet što se tek trudi nicati, nedovršen recept… A mi? Mi živimo istim životom, kradući nekom bogu dane. Ustajanje oko podneva, plaža poslijepodne, kartanje u dvorištu nečije kuće na plaži, kasni ručak, poneka još kasnija kava, kasno kupanje i opijanje. Ovo posljednje jedina je sigurna stvar u danu.( Jer, netko će prespavati podne, neće doći na plažu, neće se kupati ili će uzeti od svega toga čitav dan odmora.) I najdulje traje. Obično od jedan sat prije ponoći do izlaska sunca. Onda najlakši san, buđenje u podne, ustajanje, razbuđivanje, kartanje, ručak, kupanje, opijanje… S opijanjem završavamo i počinjemo svaki dan. Ona ponekad radi noćne smjene. Tad nema kasne kave, a nema niti nje s nama. Ona je u društvu uvijek istih lica s istim dosjetkama i istim računima. Ne postoje dani ovdje. Nitko niti ne broji. Osjećam vrućinu na pogrbljenim leđima. Obrijala je noge. Prođem rukom. Glatko je. A jagodice joj na suncu uvijek nabubre i pocrvene. Svi je zadirkuju zbog toga. Meni je simpatično. Po prirodi su nešto izbačenije. Ali na onaj privlačan način. A kad koristi kremu za sunčanje, namaže samo dio ispod očiju. Nikada ne pocrveni nigdje, kaže. Ali ja joj svejedno namažem glatke noge i stražnjicu. Bulji u more svojim nedefiniranim očima. Sama kaže za njih da su boje izmeta. Zelenkasto smeđe. Ili smećkasto zelene. Ja sam, kad bih je se sjećao, uvijek priviđao u glavi crne. Ali kosa joj jest crna. Namjerava je obojati u crno. Nitko je ne može uvjeriti da je već takva. Leđa su joj vruća. Danas radi od tri. Stoga, ne može još biti toliko. Ali mora da je blizu jer ja sam došao u jedan, doplivao ovdje, a onda se ona pojavila. Zatim smo sjeli, grlili se, gledali u more. Šutjeli.
– Pa… da smo ostali skupa, za tri dana bila bi nam godina.
Boji se da ne zaboravim. Bojala se tako i prošle godine, za svoj rođendan. On pada mjesec dana kasnije. Na taj se način osigurava. Da se sjetim. Velik bi to udarac bio. Da zaboravim. Ovako, par dana ranije najavi. Ako u tom slučaju ne upamtim, ni ne zaslužujem drugo. Nego njenu patnju. I suze. A zna već kakve sam stvari sposoban upamtiti i da je moj talent zapravo pamćenje detalja. Posebno datuma. Ujedno i boljka. Nitko ne pamti moj rođendan. Stoga, ona ne komentira, ona podsjeća. Podsjeća i da smo bili skupa i da to želi ponovno. Uvjeren sam da će za ta tri dana njoj biti istinska godišnjica jedne ljubavi. Njene prve ljubavi. Poljubim je u obraz. Ima čvrsto lice. Stisne ruke bliže tijelu i privije ga uz moje, zaklopivši nježno oči. Jedan od dražih trenutaka koje ovaj sumoran svijet pruža. Mir. I ja sklopim oči, da ne primjeti. Trenutno sam sretan.
Sestrična joj maše s druge strane, s plaže. Pokazuje na sat. Vrijeme joj je posla. Odlazi, pozdravlja me poljupcem. I ostavlja u samoći. Razmišljam o svemu. Mira više nema, otplivao je s njom i njenim glatkim nogama. Godine prolaze. Ja sam sve suroviji. Ja sam hladan. I što ću s njom? Ona voli. A u meni je empatija. Ništa joj neću pokloniti. Ionako se trudim zaboraviti. Ne mogu opet. Klaun skida masku. Ispod je ukočeno lice i šminka osmijeha što se cijedi niz bradu, pretvarajući u tugu. S očiju tinta klizi niz obraz. Poput suza. Suze nisu, znadem. Ja sam svoje isplakao. Nasmiješena odlazi na posao. Zbog mene. Lakše će podnijeti podnevne pijanice. Jedan od njih živi ovdje, a rođen je daleko. Svaki dan pije. Ali samo danju. Noću spava. I sanja. Vjerujem da plače. Ostavila ga je žena. I dvoje djece. Otad pije. I naručuje pjesme njoj. Urla, on ne pjeva. Dere se iz sveg glasa. Iz sveg plačnog, slinavog i poderanog glasa. Hoda uprljan i neugledan, vječno crven u licu i prijetećeg stava spram svih. Kad je meni prijetio, ispratio sam ga uz strpljiv osmijeh, premda stisnute šake ispod stola. Ja te razumijem, glupa pijanico. Ali neću piti ni pjevati s tobom. A kad ona najavi dolazak s djecom, uredi se, počešlja, ne pije i prijatan je. I smiješi se. Pokazuje žute zube. Živi mrtvac. Ubila ga je.

Ulazim u lokal. Radi jutarnju smjenu. Jedan ili dva sata iza podneva su. Sama je u lokalu. Dolazi razdragano pred mene.
– Hej. – pozdravim je, vadeći iz džepa ono najmanje pakiranje Raffaella, četiri su kuglice unutra.
– Sjetio si seeee!
Cijela se raznježi i zarumeni čitavo lice obasjavajući ga osmijehom. Nisam spomenuo? Njeno se lice čitavo zarumeni, osim pod utjecajem sunca, i u trenutku uzbuđenja i srama. Ovaj put se sve izmiješalo s onim najcrvenijim. Ljubavlju.
– Kupio sam ti već ranije jutros jedno pakiranje. Ali, bila si zauzeta pa sam se vratio kući, a putem ga pojeo. Sad sam kupio novi. Nemam za više od ovog, znaš da nemam novaca, a i ovaj je dućan skup… Izvadio sam onaj sitniš koji čuvam… – u pola rečenice prekine me dižući prst visoko u zrak. Ima dugačke prste. Poput mene. Iste su duljine. Nije joj bio bitan nikakav poklon. Otrči u skladište i vrati se sa sladoledom i velikom čokoladom. Kakvim bih se govnom osjećao da nisam ni to donio. Radi se o tome, ja nisam ništa niti očekivao, kao uvijek, jer mi zaista nije bitno. U njenom sam pogledu vidio zadovoljstvo i, povrh svega, sreću. To je ono prokleto lijepo kod žena. I to nije floskula poput one pišaline, ženama je zaista bitan običan znak pažnje. Na kraju, i taj je Raffaello podijelila sa mnom.
Sjedimo sami u lokalu. Ja sam prokleto gladan. Živim sam, nemam novaca i jedem smeće koje više ne mogu jesti. Došli su joj neki rođaci što su ljetovali u njenu apartmanu. Svaki bi joj dan donosili ručak u lokal. Bila je to prekrasna meksička hrana, tortilla punjena svačim. A nakon čokolada i sladoleda, prijala bi mi prava hrana.
– Ne, jedi. Ne mogu uzimat od tebe. – odbijam njen zahtjev. Ponovno digne svoj dugački kažiprst i odleprša u skladište. Vrati se s dva tanjura, dvije vilice i dva noža. Nikoga nema u lokalu. Sjedimo u sredini, na jednom od stolova. Lokal je na otvorenom. Palmine grane iznad nas, sunce se pokušava probiti kroz njih. Dan je svijetao. Bijel i žut. Poput nje.
Jedemo. Gleda me. Mir. Bit će dobro.