Ko li je to sa mnom u ovo doba gluho,
kao da je neko ko me dobro zna;
pokušavam i umom i vidom i sluhom
da razaznam stvarnost od pukog sna.
Dolazi, sjeda, gleda me i šuti,
neki se prezir osjeća u zraku
i sve se čini ko da nešto sluti,
kao da čita misao mi svaku…
“Sve će dobro biti kad nestane nada”
reče glasom smirenim sjedeći u tmini
dok mi duša kao kamen u dubinu pada
prazna ko udovica nad grobom, u crnini.
Još mi kaza o dva nekakva puta,
ni jedan nije pravi i nikuda ne vodi –
dok jednim ide srce, drugim razum luta
da pokopa želju koja tek se rodi.
I to je bilo sve, samo je nestao u tami,
ostale su misli ko svici da se roje,
ostali smo, zapravo i bili smo sami
moj duh i tijelo u samoći u dvoje…
Suzana Marić
22/11/2012 at 4:43 pm Permalink
Odlično Sani. Tajanstvena mistična atmosfera, ali nema mistike. Čovjek na stalnom raskrižju između razuma i srca. Lijep pozdrav 🙂 🙂
22/11/2012 at 7:16 pm Permalink
Lijepa pjesma Sani, nadam se da će tvoja pjesnička duša slijediti ljubav,
pozdrav!
22/11/2012 at 9:09 pm Permalink
Tako je lijepo opet te citati…
Odlicna, u tvom stilu. Posebno.
LP
22/11/2012 at 11:11 pm Permalink
I to je bilo sve, samo je nestao u tami,
ostale su misli ko svici da se roje,
ostali smo, zapravo i bili smo sami
moj duh i tijelo u samoći u dvoje…
pozdrav
25/11/2012 at 8:06 am Permalink
Odlična pjesma San, podsjetilo me malo na poemu Crni čovjek od Jesenjina, jako dobro napisano, sve pohvale, pozdrav i 🙂