Samorastajanje

Polako putujem ka sopstvenoj prošlosti

sa buketom uspomena u celofanu vremena.

Sjatile se misli kao crne vrane na križu…

I ljulja se prazna kolijevka

Plišani medvjedić otresa prašinu

 

I stižu, neumoljivo stižu riječi-kletve majčinog mlijeka

da ispune moju tišinu.

Kasno je.

 

Osluškujem odavno otvrdlo srce

grobište neostvarenih želja,

svelo kao novogodišnje drvce

nakon lažne nade, pijanstva i veselja.

 

Prolazim kroz ovaj teatar bijede,

(i svoju sopstvenu nosim u duši)

da ostane tek pram kose sijede

kad se jednom zemlja na lijes sruši.

 

I putujem, lagano putujem

sa buketom želja

na jedno mjesto da tugujem

sam, bez obilježja.

 

 

4 komentara za "Samorastajanje"

  1. Marija
    24/09/2012 at 2:33 pm Permalink

    Sani, kućo stara, gdje si mi ti? Prvo te nema, a onda pjesma teškog ugođaja; i lijes i vrane, tišina i kletva. Svi polako putujemo, svi idemo paralelnim pravcima i kada se vrijeme okrene nećemo imati obilježja. Ovu si misao izrazio tako gorkom istinom da čovjek ostane zatečen;
    “Polako putujem ka sopstvenoj prošlosti
    I ljulja se prazna kolijevka”
    Veliki pozdrav Sani i 🙂

  2. Jim Corbet
    24/09/2012 at 2:36 pm Permalink

    Odlična pjesma San, zadnja strofa mi je posebno sjela, lijepo te je opet čitati, navrati češće da nas bude više koji pišemo u rimi 🙂 sve pohvale za pjesmu, pozdrav !

  3. songfordead
    24/09/2012 at 5:37 pm Permalink

    Prolazim kroz ovaj teatar bijede,
    (i svoju sopstvenu nosim u duši)
    da ostane tek pram kose sijede
    kad se jednom zemlja na lijes sruši.

    puno pozdrava sansan, super napisano, ali ta tuga, ogromna tuga
    sfd

  4. ENEDIEL
    25/09/2012 at 10:50 am Permalink

    tuga, teška pjesma, teško stanje duha pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.