SCINTIGRAFIJA DUŠE

 Nekoć,
za vrijeme burnih
mladenačkih godina,
odavno smo
dosegnuli limit
u brojenju unazad,
i gotovo da smo
izgubili svijest
u držanju
toksičnog daha,
za koji se,
povremeno činilo
kao da nije
od svesrdne važnosti.
Sada, u našem domu,
miriše na sklad.
Dok strpljivo
laštim cipele,
ti obrazlažeš
propast ega,
i prijašnje
zakulisne igre-
propitkuju svoju
razboritost
i svrhovitost.
Stoga šutim,
i tim mukom
bučno probijam
zvučne zidove-
odvojenosti
duha od tijela.
Promatram te
kako spavaš,
i tvoje me
duge trepavice
nevidljivo dodiruju
najmekšim potezima,
iako se čini da
nas misaoni žileti,
zapravo režu
zahrđalom ishitrenošću
bjesomučnih tumaranja-
prenaglašenim perivojima
uzajamnog destruktivizma.
Oboje smo
invocirali smrt
još prije prapočela,
a u međuprostoru
mimoilaženja i
podudarnosti
opojnih sfera,
utkali smo
zapanjujuću
iskru u esenciju
budućeg plamena.
Bio je to
nezaboravan
događaj
promrzlog
siječanjskog
poslijepodneva-
taj grlati trijumf
neodoljivog bića,
koje nas danas
umilno naziva
svojim roditeljima.
Lorena Vojtić
■ iz šeste knjige u nastanku
(DIS)BALANS SVJETOVA ■
Brooke Shaden Photography

Jedan komentar za "SCINTIGRAFIJA DUŠE"

  1. Marija
    Marija
    01/11/2020 at 8:23 am Permalink

    Pjesmu si svrstala i u kutak proze. Ona tu ne spada. Može biti pjesma u prozi, ali… pjesma sa svim njenim odlikama. Pjesma opet u meni pobuđuje pitanje: “Biraju li djeca u nekoj čudnoj dimenziji pred rođenja svoje roditelje? Ponekad se čini da s nekim gotovim znanjima dolaze na ovaj svijet.”

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.